![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi4EzxVT8rMqAhDiAdLt1coB3AXLMAvMih3vQJ_8LRfjwsjQa7m564xkwI8lvAFxnXHaSuhmHpT_5i34K0a35V_4uzsTEEmFUtat1u_I6eTJn2slI4I7i7SU0wU_wz6OqKRPg7nD_1ncwdH/s320/9789532860054.jpg)
Atlas oblaka Davida Mitchella izniman je roman, satkan od šest pripovjednih niti, u kojem se muzikalno virtuozno i jezično raskošno isprepleću znanstvena fantastika, politički triler i povijesni pastiš. Priča seže unatrag u devetnaesto stoljeće, kolonijalizam i divljaštvo na otocima Pacifika, te unaprijed u mračnu budućnost, onkraj sloma civilizacije. Idealistični Amerikanac 1850. nevoljko plovi Tihim oceanom; razbaštinjeni skladatelj na prevaru se uvlači u dom sifilisom shrvana genija; kalifornijska novinarka istražuje zataškanu tajnu projekta nuklearke; mali nakladnik bježi od kriminalca kojemu je objavio nenadani bestseler; klonirana restoranska poslužiteljica čeka izvršenje smrtne presude zbog protukorpokracijskog djelovanja; a Zachary, mladić s postapokaliptičnih Havaja, svjedoči sumraku znanosti i civilizacije – to su redom pripovjedači Atlasa oblaka.U romanu od čije maštovitosti i raspona čitatelju zastaje dah, David Mitchell briše jezične, žanrovske i vremenske granice nudeći razmišljanje o ljudskoj volji za moć i pogibeljima u koje nas ona može odvesti.
U ovom postu, Hun i ja odgovaramo na pitanja o ovoj knjizi, jer smo i tu zajedniči pročitale. Uživajte.
1. O čemu je „Atlas oblaka“? Koja pitanja istražuje
knjiga – koja je primarna tema?
Hun: Atlas oblaka je roman o međuljudskim odnosima i postupcima koji nikada ne prolaze nezapaženo. Svaki
naš postupak koji uradimo u toku svog života, svaki susret koji nam se desi
povezan je sa našom prošlosti i budućnosti. Sve što uradimo uticaće na
naraštaje koji dolaze.
Luna: Knjiga priča priču o šest naizgled nepovezanih ljudi, ali čim malo
dublje zaglibite u drugo poglavlje, vidite da su itekako povezane. Mislim da je
primarna tema upravo ta povezanost, jer ljudi iz tih 6 priča su iz različitih
razdoblja, zemalja i različitog su spola, ali njihove se priče nadopunjuju, baš
kao što se nadopunjuju priče svih ljudi na ovom svijetu.
2. Je li to upozoravajuća priča, prognoza,
dijagnoza? Na što se ljudi u Mitchellovim pričama oslanjaju jedni kod drugih?
H: Mislim da se može posmatrati i
kao upozorenje i kao dijagnoza. Mada kako se naše društvo danas razvija i niko
ne mari za druge, ovo je više dijagnoza nego bilo šta. Naročito u priči
Sonmi-451 i Zakarijevoj priči. Sonmina priča se dešava prije Zakarijeve i tada
je ljudska rasa na vrhuncu ali ipak sve to što je postigla nije je spriječilo
da propadne upravo zbog te konstantne žeđi za višim, boljim a to otkrivamo kroz
Zakarijevu priču. Jer naposlijetku, ljudi su oni koji će uništiti sami sebe.
Što se tiče likova, kroz svaku
priču svi se oslanjaju na iskrenost i dobro u onom drugom (iako ponekad ta
iskrenost i dobrota predstavljaju samo paravan koji skriva zlu i izopačenu
prirodu). Ali uprkos tome, svi likovi nauče nešto više o životu i ljudskim
odnosima. Kao npr. Timoti koji je pod stare dane naučio da održavanje veza u
životu i nije tako loša stvar.
L: Smatram da je to sve od navedenog. Upozorava
što su sve ljudi sposobni učiniti – u svakoj priči imamo loše likove koji ne prežu
od toga da drugima naude. Dijagnosticira kako društvo funkcionira (pogotovo u
priči o Sonmi) i prognozira kako bi takvo društvo moglo završiti (Sonmi i
Zachry). Kod svih likova je važno međusobno povjerenje i to je ono što ih
uništava, ali i spašava. Ewing vjeruje Gooseu, ali i kasnije osobi koja ga
spasi od smrti. Frobisher vjeruje Sixsmithu, a Sixsmith vjeruje Luisi Rey. Da
sad ne nabrajam dalje, svaki lik ima nekoga kome vjeruje i iako to ne završi
uvijek dobro za njih, ipak je to važan aspekt priča o njima, a i općenito ljudskog
života.
3. Zašto Mitchell koristi strukturu koju korist?
Što se nada postići sa 6 (ili 12) povezanih priča, svakoj baziranoj na
specifičnom žanru: epistolarni, misterij, satira, sci-fi, post-apokaliptično?
Koji je zatim učinak obrtanja priča i pričanja unatrag?
H: Moje skromno mišljenje je da
je u pitanju magija nedorečenosti. Svaka od šest priča se prekidala na pola i
onda se nastavljala u drugom dijelu koji je objašnjavao sve postupke. Čineći
tako krug. Ali kako se svaka priča zaustavljala na pola, tako bi nova priča
počela i činilo mi se da se baš nastavlja tamo gdje je ova stala. Time je Mičel
pokazao moć koju naši postupci ostavljaju u vremenu.
L: Znam da je meni to bilo pomalo
stresno, jer taman se uvučem u priču i onda se ona naglo prekine te se moram
navikavati na novu. Ali to me tjeralo dalje i kad sam shvatila da nakon priče o
Zachryju pripovijedanje kreće unatrag, ništa me nije moglo spriječiti da
odustanem od knjige. Osim možda razmetanja svojim znanjem o književnim
žanrovima, autor miješanjem istih vjerojatno pokušava pokazati različitost
ljudi. Naglim prekidanjem priče i kasnijim nastavljanjem iste, autor zatvara pokazuje
da neke stvari možemo ostaviti nedovršenima i kasnije ih nastaviti kao da se
ništa nije dogodilo.
4. Kako si sve priče pašu, bilo prema naprijed ili
prema natrag?
H: Kao što sam već rekla u
prethodnom pitanju, priče su poslagane kao babuške te tako je izgledalo kao da
se svaki zaplet uliva u novu priču i savršeno odgovara i onda kada bi krenuo
unazad sve bi se polako odmotavalo poput klupka i sve bi dobilo odgovarajuće
značenje. Zašto i zbog čega.
L: Slažem se s rečenim i nemam
ništa za nadodati.
5. Koje je značenje naslova?
H: Pa ako pogledamo kroz prozor u
oblake, izgleda da su nasumično nabacani po plavoj podlozi i nemaju ništa
zajedničko. Ali samo na trenutak. Kako sve više i više gledamo primijećujemo
oblike koji oni čine i to ne samo jedan oblak nego više njih čini jedan oblik
pa u dodiru sa drugim se preliva u sljedeći oblik. Isto kao i priče. Svaka
izgleda nepovezano međutim u dodiru jedne se drugom priča dobija oblik i
smisao.
L: Budući da ja nisam primijetila
ni da su dva lika u knjizi gay i u vezi, nemojte od mene očekivati da sam
primijetila ovo s oblacima. J
Ali sad kad je to rečeno, ima smisla i potpisujem.
6. Koji su neologizmi (nove riječi koje nisu potpuno
ušle u upotrebu u jeziku) korištene u sci-fi poglavljima o Sonmi~451 i kako oni odražavaju našu upotrebu jezika danas?
H: Koliko se sjećam Sonmi je
koristila neke duže izraze koji se danas više koriste u književnosti da bi neki
izraz dobio na težini ili termine koji se koriste u nekoj struci a ne u
svakodnevnom govoru. Dok se jezik danas toliko uprošćava da bi se sa što
jednostavnijim i manjim riječima reklo više što potpuno uništava jezik.
L: Jezik kod Sonmi je nevjerojatno
zanimljiv. Ona jede/pije sapun, ali ne sapun u našem smisli riječi. Njoj je to
hrana, a ne higijensko sredstvo. Ona kao podređena vrsta u tom svijetu ne
razumije većinu riječi u jeziku ljudi i stvarno je zanimljivo gledati kako
bogati svoj rječnik i uči govoriti kao normalna osoba. Danas, naprotiv, ljudi
kao da namjerno pokušavaju zaboraviti riječi, krate ih i smanjuju, zaboravljaju
i ubijaju ih.
7. Koja priča vam je
najdraža, a koja najmanje draga i zašto?
H: Najdraža mi je Pisma iz Zedelgema jer je vrijeme radnje oko 1930.između dva
rata. Glavni lik, Robert Frobišer je mladi umjetnik (kompozitor i pijanista) te
su zbog toga njegova pisma toliko poetična i puna emocija da vam se jednostavno
uvuče pod kožu. Dok mi je najneomiljenija Paklene
muke Timotija Kevendiša i to samo jer se Timoti konstantno žalio i ništa
nije činio (naravno, sve do trenutka dok nije pobjegao pa je onda shvatio par
stvari) te je bio previše pun sebe.
L: Sonmina priča mi je definitivno najdraža, jer
volim distopijske priče i loše prognoze za društvo. J Njena priča mi je nekako
najzanimljivija, iako je i Frobisher u užem izboru, budući da je glazbenik i
poetično se izražava. Ali Sonmi je jak lik, iako možda nije sama postigla sve
što je postigla, ali izlaženje iz tame na svjetlo i logičko interpretiranje
svega što joj se dogodilo i to mi se jako sviđa.
Najmanje draga mi je Zachryjeva
priča, ne samo zbog čudnog jezika koji me na početku užasno zbunjivao, nego je
i nekako zamorna. Zanimljiva je, naravno, kao i sve ostale, Zachry na par
mjesta ima smiješne trenutke, ali njegovu priču ne bih ispočetka išla čitati.
8. Kakvo je bilo vaše
iskustvo čitanja djela: je li vas
struktura ometala i zbunjivala te jeste li uživali u prikupljanju poveznica
između priča i konačnog viđenja kako se sve završilo?
H: Ovo mi je bilo prvo djelo
ovakve forme te sam bila prilično iznenađena jer je bilo veoma zanimljivo
čitati i tražiti sve te male detalje koji povezuju sve priče. Možda sam na par
mjesta bila malo zbunjena nekim postupcima ali je u suštini roman predivan ali
mi je sam kraj ostao malo nedorečen tj. kraj svih priča. Naročito kod Roberta.
Imala sam osjećaj da tu nešto fali.
L: Inače ne volim knjige u kojima
više likova priča priču i bila sam skeptična. Malo me zbunjivalo naglo
prekidanje priče na vrhuncu, ali forma mi se zapravo sviđa. Nije kao u većini
knjiga s više pripovjedača da se svako malo vraćaju na prijašnje pripovjedače i
onda opet idu na neke druge, kako im se prohtije. Ovdje autor niže likove po
nekoj logici i onda ih lijepo zaokružuje. Bilo je zanimljivo loviti dijelove
slagalice, iako sam neke propustila uloviti i previdjela ih kroz cijelu knjigu
(khm). Ja sam zadovoljna s krajem, ne smeta mi nedorečenost, jer zapravo ničija
priča ne završi dorečeno i nisu svi njihovi problemi riješeni.
9. Jeste li čitali još
koje distopijsko ili post-apokaliptično djelo? Ako da, kako biste ih usporedili
s „Atlasom oblaka“?
H: To mi je pored epske
fantastike omiljeni žanr :3 Čitala sam 1984.
; Životinjsku farmu, Igre gladi... te mnoge druge. Međutim, Atlas je poseban. Većina ovih romana je
pokazala samo konačan rezultat onoga što nas čeka u budućnosti ali nam nije
objasnila zašto je došlo do toga dok je Mičel kroz 6 različitih priča i života
objasnio kako naši postupci oblikuju budućnost te ako ne budemo postali svjesni
onoga što radimo, naše potomke čeka velika nevolja.
L: Jesam, jako volim taj žanr. Čitala sam 1984., Igre gladi, došla sam do pola Vrlog novog svijeta (ali nije me baš
oduševio) i mislim da je to to. I ovaj se put slažem s već napisanim te nemam
ništa za dodati.
-Hun i Luna