'' Zovem se Crveno'' ~ Orhan Pamuk

Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.

Pričati priču iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge. Da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću je veoma težak posao. Naročito kada prvo poglavlje priča iz perspektive i mrtvaca i počinje rečenicom: 'Ja sam sada leš na dnu neke jame.' Veoma je teško. Čak i kada su ostala poglavlja pored ljudskih likova, apstraktna poput Šejtana, Crvene boje i određenih dijelova sa slika. Ali Pamuk to radi sa toliko talenta i znanja da je u jednu ruku nevjerovatno, a u drugu jezovito.

Roman se bazira, a i počinje, na smrti jednog od iluminatora (slikara) u Osmanskom carstvu koji je zajedno sa četvoricom svojih drugova radio na tajnoj knjizi za Padišaha (sultana). Međutim, njegova smrt i radnja romana koja kreće sa tom smrću samo su paravan za ono o čemu se stvarno radi.
Pamuk na zadivljujući način kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora. Majstora svoga zanata.
Pamuk nam govori kako umjetnost u Islamu nije cijenjena kao u Evropi toga doba. Posebno slikarstvo. Kaligrafija je bila više cijenjena, ali ne i slikarstvo iliti iluminacija. Zašto? Zato što se time čovjek postavljao u rang sa Allhom. Gledao je svijet poput onoga koji ga je stvorio, a nije imao pravo na to. Zato su osmanski iluminatori slikali po određenim pravilima koja su obuhvatala odsustvo individualnosti i stila, autorstva i perspektive. Sve dok se Tetak ne upozna sa evropskim stilom koji razvija perspektivu i slika stvari onakve kakve jesu, a ne onako kako ih Bog vidi.
To je zapravo zaplet i cijela priča se vrti oko toga kako je Tetak uticao na sultana da se napravi tajna knjiga koju će raditi iluminatori ali tehnikom evropskih slikara. A to je bogohuljenje.  Oko knjige se širi čitav niz smrti i mijenjanja ličnosti samih likova kao i začetak mijenjanja islamskog pogleda na umjetnost.

Pamuk zaista na zadivljujući način pripovijeda o stanju u Islamu. Daje nam uvid u vjersku tradiciju kao i u tradiciju samog iluminatorskog zanata koji će se morati prilagoditi novom vremenu u kojem umjetnost dobija na vrijednosti i koja će iz vijeka u vijek napredovati. Na pomalo brutalan način opisao je pokušaj čuvanja starih običaja, ali je paralelno sa tim kroz likove Šekure i Crnog prikazao kako su promjene neminovne i kako se moramo njima prilagoditi.

Ocjena: 4/5

- Hun.

''Autsajder'' ~ Richard Wright

Autsajder se ubraja u američke klasike i knjiga je veoma teška ali zanimljiva. Nešto slično Zločinu i kazni ili (u slučaju da je nekome bilo teško pročitati Anu Karenjinu) i na Anu.
Priča se bavi Cross Damonom, crncem od 26 godina, koji je stijšenjen sredinom i osjeća se kao autsajder. Odnosno, ono što Crossa odvoja od ostalih jeste što je on previše osjetljiv i pametan te tako primjećuje sve sitnice oko sebe. Jedina teškoća je što je crnac u rasistički nastrojenoj Americi, čak i u 20. vijeku.
Nakon što bude žrtva tramvajske nesreće, nebrojene mogućnosti su mu se slučajno otvorile tako što je druga osoba identifikovana kao on. Mrtav je. Više ne postoji. Njegov stari život je sada pokopan sa tom osobom. Nakon toga počinje čitava priča u kojoj pratimo Crossa kako se sve više razvija i koristi svoju pamet koju je godinama gušio alkoholom i nebrojenim ispadima svoje žene i relgijom opsjednute majke. Odlazi u New York i tamo upada u čitav vrtlog događaja od kojih mnogi završe smrću.
Upada u samo srce Komunustičke partije i ubija dvojicu njenih članova, a sa druge strane poznaje gradskog tužioca koji mu je dosta sličan.
Ono što je toliko zanimljivo kod Autstajdera je da ma koliko teško bilo za čitati, sav taj odnos i razvoj jednog lika koji, iako je crnac, može biti bilo ko. Mogu se ja staviti u njegovu kožu, ti, ti ili ti. Jer sve one muke koje njega muče i prepreke koje su mu stavljene na put mogu se posmatrati kao metafora. Nije bitno koje si boje kože, ukoliko postoji neko ko je inferiorniji od tebe, ugnjetavaće te i gaziti sve dok ne pokažeš da imaš zube. Cross nije imao te sreće, on je pokazao zube ali prekasno. Cijeli njegov život ta vatra pobune i prevelike svjesnosti je gorila u njemu da ga je na kraju i sagorila.
- Hun.