Nepodnosljiva lakoca postojanja roman Milana Kundere,
neobicna je ljubavna prica. Tomas i Tereza sreli su se u jednom malom ceskom
gradu i proveli zajedno nesto manje od jednog sata. Otpratila ga je do vlaka za
Prag, a deset dana poslije dosla je za njim. Vodili su ljubav jos istoga dana,
no ona je tijekom noci dobila temperaturu te je s gripom ostala kod njega citav
tjedan. Nakon toga se vratila u svoj mali gradic, dvjestotinjak kilometara od
Praga. Tomas je shvatio da se zaljubio i tada je morao odluciti da li da je
pozove da se preseli k njemu, ili ne. Jedna i druga mogucnost imale su dobrih
strana, no nije mogao znati koja je prava dok nije probao. Tako ju je na kraju
pozvao da dode.
Osvjetljavanje egzistencije, 'ispitivanje sta je ljudski
zivot u klopci u koju se pretvorio svijet' - to je sustina ovog Kunderinog
romana. Prije roman ljubavi nego roman o ljubavi, Nepodnosljiva lakoca
postojanja u svom polifonom iskazu, ima i potresnih akorda o smrti, o
organizovanom zaboravu kome su izlozeni i narodi i pojedinci.
Da li ste ikada doživjeli da već nakon prve knjige osjetite
povezanost sa stilom nekog autora? Nakon druge da već znate da volite tog
pisca? Da vam se njegove riječi prosto slijevaju u krvotok? Osjećaj da zapravo
pričate sa tim autorom? Ako jeste ili ako pak niste, počnite sa Kunderom.
Zaista fenomenalan i divan pisac.
Sa Kunderom se po prvi put susretoh u Smiješnim ljubavima.
Tu me je privukao ali Nepodnošljivom lakoćom postojanja me je kupio.
Na prvi pogled ovo je ljubavni roman. Priča o doktoru Tomašu
i seoskoj djevojci Terezi koja se osjeća zarobljeno u svome malom mjestu, a
zatim se pojavljuje Tomaš. Muškarac iz grada. Drugačijeg mentaliteta od ostalih
muškaraca sa kojima se susretala.
Ali ovo nije ljubavna priča, iako roman prati životni put
Tomaša i Tereze, koji nakon šest slučajnosti zauvijek isprepliću svoje životne
niti.
Iako je u Tomašev život došla nizom šest slučajnosti, a
zatim tu i ostala, ispostaviće se da je Terezina slabost i krhkost ono što je
zapravo stavilo povodac na Tomaševu slobodu i nezavisnost. Jer, dok je Tomaš
sloboduman, znatiželjan i za koga sloboda znači mnogo, Tereza je duboko moralna
i tradicionalna osoba. Tomaševe avanture sa drugim ženama za njega ne
predstavljaju čin ljubavi već samo traganje za onim različitim što svaka osoba
posjeduje i koje se otkriva samo u najintimnijim trenucima; ali to nije ljubav
za njega. Za njega je Tereza ljubav. Zbog njene slabosti i nezaštićenosti on se
sve više veže, a u isto vrijeme se udaljava od svoje slobode. Dok Tereza
Tomaševe avanture proživljava na dubokom psihološkom nivou-kroz snove. Njen
život je postao agonija straha da li će je Tomaš ostaviti zbog druge žene.
Svojim strahovima i snovima ona vezuje Tomaša za sebe, da bi na kraju shvatila
da uprkos tome što je on jača osoba od nje, ipak je ona svojim strahovima i
slabostima slomila njega i primorala ga zaboravi jedan dio sebe.
Sabina, Tomaševa ljubavnica, predstavlja sve ono
neuhvatljivo i slobodno. Ona je slikarka koja duboko proživljava Praško
proljeće. Za nju je veza sa Tomašom bila veza sa prošlošću. Jedina istinita,
lišena kiča sadašnjosti i pretvaranja. Kiča komunizma koji je navirao u Prag.
Ali njena veza sa Francom je bila površna. Franc je nije shvatao. On je bio
opčinjen njenom slobodom, nezavisnošću mislići da je i on takav. Ali za Sabinu,
on je bio samo jedan u nizu pomodara, jer za nju je intimnost najvažnija. Dok
god je nešto skriveno ono je intimno, ali kada svi znaju za to to prestaje da
ima draž, osjećaje postaje lažno i nesvjesno se pokorava željama ostalih.
Kroz Praško proljeće, živote Tereze i Tomaša, Sabininu
emigraciju Kundera priča o međuljudskim odnosima. O potrebi za pripadnošću,
potrebi za slobodom ali u isto vrijeme i za vezanošću. Jer, Tereza je željela
pobjeći iz ralja svog malog mjesta, biti slobodna - ali je za nju sloboda bila
potpuna predanost drugoj osobi. Tomaš je želio lakoću života, a shvatio je da
iako je život u principu jednostavan, ta jednostavnost svakim korakom postaja
teža i zahtijeva odricanja. Sabina je pokušala pobjeći od Praga, ali je duboko
u sebi proživljavala Praško proljeće i ostala vezana za Prag ma koliko željela
ostaviti sve to iza sebe, njena neuhvatljivost je postala svojevrstan zatvor.
Kroz Tomaševu i Terezinu priču Kundera nam filozfoskim
pristupom, jezgrovitim pisanjem, jednostavnim ali ipak poetičnim stilom priča o
prolaznosti, ljubavi, moralu, međuljudskim odnosima te istorijskim prilikama i
njihovim uticajima na živote onih koji ih proživljavaju, slobodi ili pak
zarobljenosti.
Zapakovan u ljubavnu priču, nije ljubavni roman, ali jeste
roman u ljubavi, ljudskim potrebama i sputanostima. Ljudi traže u drugima ono
što sami sebi ne mogu priuštiti i to dobijaju, ali to nije ljubav. Ta ljubav
nije bezuslovna kao kod životinja, nije u svom čistom obliku. To je uslovljena
ljubav koja jednoj osobi daje lakoću, a drugoj težinu.
- Hun
Ocjena: 4/5
