L. N. Tolstoj ~ Ana Karenjina

Da li je do Ane, da li je do mene, da li je do Tolstoja - moje mišljenje se nije promijenilo od srednje škole. Ana je jedna sebična, samoživa žena koja je razorila sve oko sebe i odlučila da je lakše ubiti se a ne suočiti se s haosom koji je napravila.

Roman nije samo Ana Karenjina i njeni sebični nagoni (hvala Bogu) već i duboko intimni odnosi Ljevina i njegove duše, i njegove Kiti.

Kako u suštini pratimo dvije linije priče Ana-Vronski, Kiti-Ljevin, i naravno tu su Doli-Oblonski koji predstavljaju neku mješavinu dvije već navedene linije.

Ana i Ljevin su dvije strane istog novčića (školski primjer kontrasta)biraju dva različita puta. Ana ide ka destrukciji porodice, a Ljevin ka njenom stvaranju. Anina ljubav je fizička, dok je Ljevinova ona najintimnija vrsta.

Već na samom početku saznajemo da je Ana, avaj, ljepotica kakve nema i naravno, Vronski je na glasu i dolazi do ljubavi na pravi pogled (bukvalno) i avaj, sve kreće nizbrdo jer je Ana shvatila da sve treba da uništi oko sebe kako bi bila srećna. Što joj se obija o glavu jer je i Vronski samoživa priroda i ne mogu se uskladiti nikako. Ono što ona želi nije ono što on želi. Ta dva duha nisu spremna na požrtvovanje i kompromise (na našu žalost jer smo mi oni jadnici koji proživljavaju Anina rastrojstva). Naravno, Tolstoj nam već od početka daje nagovještaje šta će se desiti sa njegovom strasnom junakinjom: smrt na stanici kada se ona i Vronski prvi put vide, snovi koji se ponavljaju, ona prokleta crna haljina zbog koje mnogi dobiše jedinice... Tolstoj ju je postavio u takvu situaciju iz koje nema izlaza samo smrt.

S druge strane uporedo teče život Kiti i Ljevina(koji predstavlja samog Tolstoja) i njihovo stvaranje idealne porodice. Naravno, tu su mnogi opisi sela i seoskog života (košenje je mnogo zanimjivije od onog prokletog lova koji se proteže 10 glava >.< ). Naravno, Ljevin teži idealnoj porodici i životu ali i on, kao i Ana, je duboko složena ličnost i ubrzo shvata da ono što on želi i kako želi nije moguće. On ne vjeruje, on je čovjek od razuma i kroz smrt svoga brata i rođenje djeteta (za njega je i rođenje smrt) počinje polako da se mijenja. Shvata da odgovore na najbitnija pitanja ne može spoznati kroz razum. Neki odgovori su jednostavni, a neke odgovore spoznamo tek na kraju.

Ovaj roman je nemoguće pročitati i ostati ravnodušan, ne samo zato što vas Ana iznervira, već što je on i danas unekoliko aktuelan. I danas postoji da pozorišna scena društva na kojoj se svi pretvaramo da smo nešto što nismo, a oni koji iskoče iz tog okvira (Ana i Ljevin) ili završe samodestrukcijom ili se udalje od tog lažnog sjaja pozornice.

Naravno, Ana i ja se nećemo voljeti sve do kraja mog života jer takve samožive prirode jednostavno uništavaju sve oko sebe pa se onda kaju, a svoje grijehe 'okaju' tako što prave još veći haos bježeći od suočavanja. Ali sa druge strane, LJevinova priča mi je mnogo draža i bliža jer valjda svi nekad dođemo u tu fazu kada zavolimo tih 5 strana 'košenja trave'.

P.S. Stiva Oblonski je moja sreća u ovom romanu jer, iako samoživ i hedonista kao i sestra, Stiva je prostdušan, pomalo glup i odvratan prema Doli ali Stiva je čovjek. A svi smo mi pomalo Stiva (jer su Ana i Ljevin krajnji kontrasti ličnosti).

4/5

'' Bela garda '' ~ Mihail Bulgakov

Bela garda prati život porodice Turbinih u jeku revolucije  koja je zahvatila carsku Rusiju. Mjesto radnje je Kijev, kao grad u kojem još ima carskih pristalica i njegovih oficira. Međutim, stanje unutar samog Grada nije bajno. Postoje carske pristalice okupljene oko ostataka carske vojske i Petljurovci, pristalice takozvanog Petljure. 

Porodica Trubina ostala je bez svoje majke i zeta koji je pobjegao čim je naslutio ishod bitke. Najstariji brat, Aleksandar, prijaviće se kao vojni ljekar, a najmlađi Nikolka je komandant voda. Okupljeni oko sestre Jelene koja predstavlja svojevrstan stub koji je jedini postojan u svom tom vrtlogu rata, braća Turbinih, zajedno sa porodičnim prijateljima oficirima Mišlajevskim i Krašom, pokušavaju očuvati porodični mir i staloženost u revoluciji.

Problem koji sam ja imala sa ovim roman jesu vremenski tokovi i perspektive iz kojih se priča. Za razliku od Majstora i Margarite u kojem je to odlično odrađeno, ovdje vas samo zbuni i dezorijentiše. U jednom trenutku ne  znate da li je neko uz bolješevike ili ne. Ne znate da li sada gledamo sve iz Nikolkine ili Krašove perspektive. 

Takav pogled na istorijske događaje koji su obilježili 20. vijek je mnogo konfuzan. Vividni opisi odjednom ustupaju mjesto monotonim dijalozima ili pak opisima sukoba koji su takođe monotoni da bih ih opet zamjenili vividni opisi pejzaža. 

Iako je ovo djelo nastalo prije Majstora i Margarite očekivala sam bar naznaku stila koji sam našla u Majstoru ali tome ni traga. SSSR je ovu knjigu okarakterisao kao antirevolucionarnu i protiv bolješevika te je kao takva bila i zabranjena u tadašnjoj SSSR. U biografijama Bulgakova možete čak naći i navode da je ovo svojevrsna autobiografija u kojoj Bulgakov priča o ruskoj inteligenciji i vječitom sukobu seljaka i oficira. Kako uprkos svemu inteligencija običnih ljudi, običnih građana uspijeva da se prilagodi strujama turbulentnog 20. vijeka i da ipak preživi. 

- Hun.

Ocjena: 2/5

Snežno dete ~ Ejovin Ajvi

Očaravajuća priča o usamljenosti, ljubavi i nadi koja će otopiti i najledenija srca.
U divljim predelima Aljaske dvadesetih godina prošlog veka, naseljenici Džek i Mejbel grade sebi tih život pun teškog i jednolikog rada, oboje još duboko žudeći za detetom koje više ne mogu imati. Pa ipak, oni se vole snažno i u jednom lakomislenom trenu, u zajedničkoj igri na prvom snegu, napravili su dete od snega. Idućeg jutra snežnog deteta više nije bilo – ali ostao je trag sićušnih stopa. Nedeljama će oboje na trenutke opažati plavokosu devojčicu, samu u šumi, ali se ni jedno ni drugo neće usuditi to da pomene, u strahu da su davno zakopane nade nadvladale zdrav razum.
A onda će se na njihovom pragu pojaviti devojčica koja sebe naziva Faina. Mala i beloputa, ona izgleda kao da je nastala čarolijom: ide u lov u pratnji crvene lisice, za sobom ostavlja vihore vejavice, nekako uspeva da preživi potpuno sama u surovoj divljini Aljaske. Dok se bore da je razumeju, Džek i Mejbel će zavoleti Fainu kao rođeno dete. No u tom divnom, bezdušnom kraju često nije sve onako kao što izgleda, a ono što će njih dvoje s vremenom saznati o Faini sve će ih preobraziti…
Čaroban i zanosan roman Ejovin Ajvi priča je o dvoje ljudi čija je čežnja za detetom toliko snažna da su ga možda i stvorili svojom maštom. Podjednako blistavo kao snežni predeli u koje je smešteno,Snežno dete sija snagom mašte, vukući čitaoca da zaroni u jedno mesto koje mu je i daleko i prisno, u bajku koja je istovremeno univerzalna i predivno jedinstvena.
„Blago severnjačkog pripovedaštva… Snežno dete će voleti svako ko je upoznao dugu zimu i utehu koju pruža dobra knjiga uz toplu peć.“ Džon Strejli
„Ejovin Ajvi postigla je nešto za šta je drugim piscima često potrebno pola života. Ona je iznova stvorila čitav jedan svet – i na fizičkom i na osećajnom planu – i utkala ga u jedinstveno pripovedanje potresne lepote.“ S Magazine 
„Čarobna, bolna, poetična.“ La Repubblica 

Ne znam odakle početi sa ovom knjigom. Toliko je predivna da ne znam kako da napišem ovaj post, a da ipak sačuvam tu čaroliju koju mi je knjiga pružila. Nadam se da ću uspjeti.

Dvadesetih godina prošlog vijeka i dalje su porodice bez djece bile tabu. O tome se samo šaputalo oko ognjišta i u manjim grupicama. Tako ova priča i počinje. Džek i  Mejbel su izgubili svoje dijete sponatnim pobačajem i nakon toga su se otuđili od porodice i prijatelja te na kraju odlučuju da krenu ispočetka preselivši se na Aljasku. Divlju i nezavisnu, snijegom okovanu Aljasku.
Tamo ne samo da se suočavaju sa svojim problemima koji su ih razdvojili nakon gubitka djeteta, već se i udaljavaju jedno od drugog. Zemlja koja im je trebala biti novi početak i ponovo ih spojiti još više ih je otuđila jedno od drugog. Sve dok jedno veče nije pao prvi snijeg i dok si nisu pustili da ponovo osjete čaroliju i sreću koju donose prve pahulje i napravili snježnu djevojčicu. U pravljenje te djevojčice unijeli su svu svoju ljubav i nade da je djevojčica druga dan oživjela. Ili se barem tako činilo.
Nakon toga, oboje viđaju malu plavu djevojčicu među drvećem u pratnji crvene lisice. Ubrzo se djevojčica oslobađa straha i polako im prilazi te oni u njoj nalaze davno izgubljeno dijete i ljubav, a ona u njima sigurnost i ljubav. Djevojčica bi odlazila s proljećem, a vraćala se sa prvim snijegom.

Djevojčica i njeno pojavljivanje i nestajanje sa godišnjim dobima podsjećaju Mejbl na staru rusku bajku Snjegoručku te ona vjeruju da je Faina (ime djevojčice) snježna vila. Međutim, ubrzo saznaju da je ona kćerka ruskog pijanice koja je preživjela zimu izgubivši oca koji se smrzao. Ali, Faina je toliko divlja i čarobna da je niko nije vidio sem njih dvoje. Čak ni njihovi najbliži prijatelji. Međutim jednog dana, oni će naletiti dok je Faina unutar kolibe i najmlađi sin, Garet, zaljubiće se u nju. Da ubrzamo čitav proces,ona će se takođe zaljubiti i ostaće preko ljeta po prvi put, udaće se za Gareta i roditi mu malog sina. Ali koliko god Fainina ljubav prema Garetu bila snažna, nju je i dalje privlačila šuma i divljina. Sa prvim snijegom koji će doći te godine nestaće i Faina.

Bajka Snjegoručka kaže da se snježna vila istopila, možda se to desilo sa Fainom a možda i ne. Možda je jednostavno bila previše divlja i slobodna da bi bila ukroćena svakodnevnim životom, a možda se istopila od ljubavi prema sinu i mužu.

Snežno dete  je dirljiva priča. Dirnuće čak i najhladnija srca. Ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje imaju originalnu priču koja je još predivno napisana, a likovi su toliko stvarni i, naravno, ima tu magičnu crtu koja vas tjera da čitate dalje i dalje. Da otkrijete da li je Faina zaista djevojčica koja je uspjela preživjeti hladnu zimu i sprijatljetiti se sa šumskom lisicom te opstajati iz zime u zimu u hladnim planinama Aljaske ili je zaista snježna vila Snjegoručka.

Ocjena: 5/5

- Hun.