L. N. Tolstoj ~ Ana Karenjina

Da li je do Ane, da li je do mene, da li je do Tolstoja - moje mišljenje se nije promijenilo od srednje škole. Ana je jedna sebična, samoživa žena koja je razorila sve oko sebe i odlučila da je lakše ubiti se a ne suočiti se s haosom koji je napravila.

Roman nije samo Ana Karenjina i njeni sebični nagoni (hvala Bogu) već i duboko intimni odnosi Ljevina i njegove duše, i njegove Kiti.

Kako u suštini pratimo dvije linije priče Ana-Vronski, Kiti-Ljevin, i naravno tu su Doli-Oblonski koji predstavljaju neku mješavinu dvije već navedene linije.

Ana i Ljevin su dvije strane istog novčića (školski primjer kontrasta)biraju dva različita puta. Ana ide ka destrukciji porodice, a Ljevin ka njenom stvaranju. Anina ljubav je fizička, dok je Ljevinova ona najintimnija vrsta.

Već na samom početku saznajemo da je Ana, avaj, ljepotica kakve nema i naravno, Vronski je na glasu i dolazi do ljubavi na pravi pogled (bukvalno) i avaj, sve kreće nizbrdo jer je Ana shvatila da sve treba da uništi oko sebe kako bi bila srećna. Što joj se obija o glavu jer je i Vronski samoživa priroda i ne mogu se uskladiti nikako. Ono što ona želi nije ono što on želi. Ta dva duha nisu spremna na požrtvovanje i kompromise (na našu žalost jer smo mi oni jadnici koji proživljavaju Anina rastrojstva). Naravno, Tolstoj nam već od početka daje nagovještaje šta će se desiti sa njegovom strasnom junakinjom: smrt na stanici kada se ona i Vronski prvi put vide, snovi koji se ponavljaju, ona prokleta crna haljina zbog koje mnogi dobiše jedinice... Tolstoj ju je postavio u takvu situaciju iz koje nema izlaza samo smrt.

S druge strane uporedo teče život Kiti i Ljevina(koji predstavlja samog Tolstoja) i njihovo stvaranje idealne porodice. Naravno, tu su mnogi opisi sela i seoskog života (košenje je mnogo zanimjivije od onog prokletog lova koji se proteže 10 glava >.< ). Naravno, Ljevin teži idealnoj porodici i životu ali i on, kao i Ana, je duboko složena ličnost i ubrzo shvata da ono što on želi i kako želi nije moguće. On ne vjeruje, on je čovjek od razuma i kroz smrt svoga brata i rođenje djeteta (za njega je i rođenje smrt) počinje polako da se mijenja. Shvata da odgovore na najbitnija pitanja ne može spoznati kroz razum. Neki odgovori su jednostavni, a neke odgovore spoznamo tek na kraju.

Ovaj roman je nemoguće pročitati i ostati ravnodušan, ne samo zato što vas Ana iznervira, već što je on i danas unekoliko aktuelan. I danas postoji da pozorišna scena društva na kojoj se svi pretvaramo da smo nešto što nismo, a oni koji iskoče iz tog okvira (Ana i Ljevin) ili završe samodestrukcijom ili se udalje od tog lažnog sjaja pozornice.

Naravno, Ana i ja se nećemo voljeti sve do kraja mog života jer takve samožive prirode jednostavno uništavaju sve oko sebe pa se onda kaju, a svoje grijehe 'okaju' tako što prave još veći haos bježeći od suočavanja. Ali sa druge strane, LJevinova priča mi je mnogo draža i bliža jer valjda svi nekad dođemo u tu fazu kada zavolimo tih 5 strana 'košenja trave'.

P.S. Stiva Oblonski je moja sreća u ovom romanu jer, iako samoživ i hedonista kao i sestra, Stiva je prostdušan, pomalo glup i odvratan prema Doli ali Stiva je čovjek. A svi smo mi pomalo Stiva (jer su Ana i Ljevin krajnji kontrasti ličnosti).

4/5

''Nepodnošljiva lakoća postojanja'' ~ Milan Kundera

Nepodnosljiva lakoca postojanja roman Milana Kundere, neobicna je ljubavna prica. Tomas i Tereza sreli su se u jednom malom ceskom gradu i proveli zajedno nesto manje od jednog sata. Otpratila ga je do vlaka za Prag, a deset dana poslije dosla je za njim. Vodili su ljubav jos istoga dana, no ona je tijekom noci dobila temperaturu te je s gripom ostala kod njega citav tjedan. Nakon toga se vratila u svoj mali gradic, dvjestotinjak kilometara od Praga. Tomas je shvatio da se zaljubio i tada je morao odluciti da li da je pozove da se preseli k njemu, ili ne. Jedna i druga mogucnost imale su dobrih strana, no nije mogao znati koja je prava dok nije probao. Tako ju je na kraju pozvao da dode.

Osvjetljavanje egzistencije, 'ispitivanje sta je ljudski zivot u klopci u koju se pretvorio svijet' - to je sustina ovog Kunderinog romana. Prije roman ljubavi nego roman o ljubavi, Nepodnosljiva lakoca postojanja u svom polifonom iskazu, ima i potresnih akorda o smrti, o organizovanom zaboravu kome su izlozeni i narodi i pojedinci. 

Da li ste ikada doživjeli da već nakon prve knjige osjetite povezanost sa stilom nekog autora? Nakon druge da već znate da volite tog pisca? Da vam se njegove riječi prosto slijevaju u krvotok? Osjećaj da zapravo pričate sa tim autorom? Ako jeste ili ako pak niste, počnite sa Kunderom. Zaista fenomenalan i divan pisac.

Sa Kunderom se po prvi put susretoh u Smiješnim ljubavima. Tu me je privukao ali Nepodnošljivom lakoćom postojanja me je kupio.

Na prvi pogled ovo je ljubavni roman. Priča o doktoru Tomašu i seoskoj djevojci Terezi koja se osjeća zarobljeno u svome malom mjestu, a zatim se pojavljuje Tomaš. Muškarac iz grada. Drugačijeg mentaliteta od ostalih muškaraca sa kojima se susretala.

Ali ovo nije ljubavna priča, iako roman prati životni put Tomaša i Tereze, koji nakon šest slučajnosti zauvijek isprepliću svoje životne niti.

Iako je u Tomašev život došla nizom šest slučajnosti, a zatim tu i ostala, ispostaviće se da je Terezina slabost i krhkost ono što je zapravo stavilo povodac na Tomaševu slobodu i nezavisnost. Jer, dok je Tomaš sloboduman, znatiželjan i za koga sloboda znači mnogo, Tereza je duboko moralna i tradicionalna osoba. Tomaševe avanture sa drugim ženama za njega ne predstavljaju čin ljubavi već samo traganje za onim različitim što svaka osoba posjeduje i koje se otkriva samo u najintimnijim trenucima; ali to nije ljubav za njega. Za njega je Tereza ljubav. Zbog njene slabosti i nezaštićenosti on se sve više veže, a u isto vrijeme se udaljava od svoje slobode. Dok Tereza Tomaševe avanture proživljava na dubokom psihološkom nivou-kroz snove. Njen život je postao agonija straha da li će je Tomaš ostaviti zbog druge žene. Svojim strahovima i snovima ona vezuje Tomaša za sebe, da bi na kraju shvatila da uprkos tome što je on jača osoba od nje, ipak je ona svojim strahovima i slabostima slomila njega i primorala ga zaboravi jedan dio sebe.

Sabina, Tomaševa ljubavnica, predstavlja sve ono neuhvatljivo i slobodno. Ona je slikarka koja duboko proživljava Praško proljeće. Za nju je veza sa Tomašom bila veza sa prošlošću. Jedina istinita, lišena kiča sadašnjosti i pretvaranja. Kiča komunizma koji je navirao u Prag. Ali njena veza sa Francom je bila površna. Franc je nije shvatao. On je bio opčinjen njenom slobodom, nezavisnošću mislići da je i on takav. Ali za Sabinu, on je bio samo jedan u nizu pomodara, jer za nju je intimnost najvažnija. Dok god je nešto skriveno ono je intimno, ali kada svi znaju za to to prestaje da ima draž, osjećaje postaje lažno i nesvjesno se pokorava željama ostalih.

Kroz Praško proljeće, živote Tereze i Tomaša, Sabininu emigraciju Kundera priča o međuljudskim odnosima. O potrebi za pripadnošću, potrebi za slobodom ali u isto vrijeme i za vezanošću. Jer, Tereza je željela pobjeći iz ralja svog malog mjesta, biti slobodna - ali je za nju sloboda bila potpuna predanost drugoj osobi. Tomaš je želio lakoću života, a shvatio je da iako je život u principu jednostavan, ta jednostavnost svakim korakom postaja teža i zahtijeva odricanja. Sabina je pokušala pobjeći od Praga, ali je duboko u sebi proživljavala Praško proljeće i ostala vezana za Prag ma koliko željela ostaviti sve to iza sebe, njena neuhvatljivost je postala svojevrstan zatvor.

Kroz Tomaševu i Terezinu priču Kundera nam filozfoskim pristupom, jezgrovitim pisanjem, jednostavnim ali ipak poetičnim stilom priča o prolaznosti, ljubavi, moralu, međuljudskim odnosima te istorijskim prilikama i njihovim uticajima na živote onih koji ih proživljavaju, slobodi ili pak zarobljenosti.

Zapakovan u ljubavnu priču, nije ljubavni roman, ali jeste roman u ljubavi, ljudskim potrebama i sputanostima. Ljudi traže u drugima ono što sami sebi ne mogu priuštiti i to dobijaju, ali to nije ljubav. Ta ljubav nije bezuslovna kao kod životinja, nije u svom čistom obliku. To je uslovljena ljubav koja jednoj osobi daje lakoću, a drugoj težinu.

- Hun

Ocjena: 4/5

Vampirska akademija ~ Richelle Mead

Vampirska akademija Rišel Mid je serijal od 6 knjiga koji prati život mlade (buduće) čuvarke Rouz Hetvej i njene (buduće) štićenice Vasilise Dragomir. Rouz živi u svijetu vampira koji koegzistira sa ljudskim svijetom, ali ovdje se vampiri dijele na dobre i loše.
Dobri vampiri ili moroji posjeduju magiju, mogu biti na suncu iako ih ono umara i ono najvažnije - ne ubijaju ljude da bi pili krv. Postoje ljudski donatori.
Loši vampiri ili strigoji su moroji koji su ubili ljudsko biće ili drugog moroja i pili njihovu krv. Oni su zapravo nežiivi.
Pored njih, tu su i dampiri. Proizvod ukrštanja moroja sa ljudima. Njima pripada Rouz. Kao rasa, nasljedili su najbolje od obe strane. Nisu podloženi bolestima, rane im brže zarastaju a zbog ljudske komponente su izdržljiviji i jači od moroja i zbog toga ih štite. Školuju se da bi branili moroje od strigoja koji prijete da istrijebe cijelu rasu.
Međutim, ono zbog čega je Vampirska akedmija relativno zanimljiva jeste činjenica da je glavni lik, Rouz, mnogo realistična i slična likovima iz svakodnevnog života. Ona griješi, razmišlja naglas, more je brige klasičnih tinejdžeta, brzopleta je, povrijeđuje ljude ali kroz serijal ona uči kako da prihavata poraze, kako da  prizna grešku, kako da razmisli prije nego nešto kaže.
Rouz štiti svoju najbolju prijateljicu Lizu, posljednju iz loze Dragomira. Na početku serijala one su prinudno vraćene na Akademiju sa koje su pobjegle zbog Lizine sigurnosti. Sada kada su vraćene od strane čuvara Dmitrija Belikova (Rouzinog budućeg mentora i koji će na kraju postati Rouzina velika ljubav) moraju da se bore protiv svih onih koji žele da naude Lizi. Jer kao posljednja iz svoje loze, najmoćnije loze u morojskom svijetu, Liza posjeduje veliku moć međutim pored toga ona vlada  Duhom. Petim izgubljenim elementom morojske magije o kome se veoma malo zna. Zbog toga je u opasnosti jer je drugi žele iskoristiti za svoje svrhe. Rouz je sa Lizom povezana upravo preko Duha.

Ti motivi magije elemenata daju ono nešto serijalu kao i svakoj knjizi ako se taj motiv razradi na inovativan način. Ovdje se to donekle postiglo. Međutim klasična ljubavna priča + ljubavni trougao jednostavno oduzima draž cijelom serijalu. Naravno, ima dijelova i likova koji su veoma detaljno razrađeni i zanimljivi ali samo na momente.

Ocjena: 2.5/5

"Noćni cirkus", Erin Morgenstern

Cirkus stiže bez najave. Ne prethode mu nikakve objave. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo. Crno-bijeli prugasti platneni šatori kriju jedinstveno, neponovljivo iskustvo prepuno iznenađenja što oduzimaju dah. Zovu ga Le Cirque des Rêves i radi isključivo noću. No iza kulisa odvija se žestoko nadmetanje – dvoboj mladih mađioničara Celije i Marca, za koji su ih od djetinjstva pripremali njihovi prevrtljivi učitelji. Njih dvoje ne zna detalje te igre u kojoj preživljava samo pobjednik, a cirkus je tek pozornica za tu izvanrednu bitku mašte i volje.

Kad bi mi dali izazov da ovu knjigu opišem jednom riječju, prvo što bi mi palo na pamet bila bi čarobna. Nakon nekog vremena, opet sam doživjela ono što priželjkujem od svake knjige -  da me odnese, da utonem u slatki zaborav i budem odsutna iz realnog života. Knjiga je na početku intrigantna i dalje idete jer vas zanima o čemu se to trabunja o tom čarobnom cirkusu koji nije nalik ni na jedan drugi (doista nije!), a onda upoznate očaravajuće likove i zbog njih ostanete. Barem je tako bilo u mojem slučaju. Odmah na početku knjige upoznati smo s nekim bizarnim natjecanjem između dva čarobnjaka/iluzionista/mađioničara/nemam pojma kako da ih nazovem, a oni se ne smatraju nijednim od prije navedenog, koji odabiru svoje natjecatelje (a oni su još djeca) i obvezuju ih na to natjecanje. Kao poprište natjecanja je taj cirkus, Le Cirque de Reves iliti Cirkus snova. Po opisima u knjizi, to je cirkus koji bih ja definitivno posjetila. Meni su cirkusi oduvijek fascinantni i misteriozni, a ovaj je posebno misteriozan i zanimljiv. Tu nema slonova i klauna. To je cirkus čarolija i nije mi jasno kako su ljudi prihvaćali sve ono opisano u knjizi kao normalno i moguće. No, to nije ni važno.
Likovi u ovoj knjizi također su čarobni. Bilo doslovno, bilo metaforički. Čim se saznaje da su natjecatelji žensko i muško, odmah sam znala da će između njih biti ljubavna priča. Čak je i ta ljubavna priča čarobna, očaravajuća, ali nije pretjerana ni nametnuta. Pomalo je tipična, tipični epiteti, neutaživa čežnja između njih i u njihovim razgovorima punima slatkih riječi, ali opet, kako drugačije opisati veliku ljubav između dvoje mladih ljudi? A i ne smeta mi takav opis dok god je to u umjerenim količinama. Priča se priča u sadašnjosti i budućnosti u isto vrijeme, ali to nije zbunjujuće i na kraju se to izjednači i sve sjedne na svoje mjesto. Na kraju knjige mi nije ostao gorak okus u ustima, jer svi zapleti se lako prate, svaki lik ima svoju ulogu i zapravo je teško odrediti koji su likovi glavni, a koji sporedni. Ovu knjigu mogu opisati i kao slagalicu, jer svaki događaj ima svoje mjesto i sve je jedan mehanizam koji savršeno funkcionira.
Iako ovu knjigu smatram jednim od favorita, ipak mi je nešto falilo, nešto što bi me zaustavilo usred čitanja i zbog čega bi stisnula knjigu u zagrljaj i prošaptala Ovo je tak genijalno. Ne znam koji je to faktor koji fali, možda to da je sve tako savršeno i mehanički odrađeno i fali mi ljudskosti. Veliki plus knjizi su divne poruke o životu u kojima sam uživala i da nisam bila toliko udubljena u priču, zastala bih i prepisala ih. U svakom slučaju, knjigu vrijedi pročitati.

- Luna

The Fault In Our Stars - John Green

 Od autora 'Looking for Alaska' stiže nam novi roman, koji će vas nasmijati, rasplakati, natjerati vas na razmišljanje, slomiti vam srce, ali ga svejedno nećete ispustiti iz ruku. Ljubavna je to priča o dvoje mladih koji se susreću u okviru terapijske grupe za potporu oboljelih od raka. Savršena mješavina tragedije i humora je ono što je privuklo brojne young adult čitatelje ovom mnogo puta nagrađivanom autoru Johnu Greenu .

Ovu sam knjigu kupila svojim novcima, kao nagradu sebi. Knjiga sad ima ožiljke od mojeg čitanja, hrbat joj više nije ravan i gladak te je to čini savršenom. Neke stranice koje sadrže mala blaga od misli imaju presavinute kutove i podcrtane rečenice. Ta je knjiga sada dio mene i ja sam dio te knjige.
Good morning John, it's Thrusday. Johna Greena upoznala sam preko Youtubea, preko Vlogbrothers kanala. John Green zna reći puno lijepih stvari i zna ih spakirati u jako lijepe rečenice. Na to sam naišla i u ovoj knjizi. To mi je prvi susret s pismenim radom Johna Greena. Na internetu sam vidjela hrpu oduševljenih tinejdžera koji su na knjigu isplakali hektolitre suza i srca su im bila slomljena. Moram priznati da ja nisam bila toliko dirnuta pričom, nešto mi je falilo. Ali idemo redom. Hazel Grace Lancaster (da, svaki put sam prezime pročitala Lannister) ima rak pluća i sudjeluje na sastancima terapijske grupe namijenjene oboljelima od raka. Njen prijatelj Isaac na jedan sastanak dovodi Augustusa Watersa i bez ijedne sekunde odgađanja, on počinje zavoditi Hazel. Prvo me to živciralo, jer sam mislila da je to tipično youngadultovski, ali zapravo, to je odlično. Autor time izbjegava naporno navlačenje, bi-ne bi bili skupa, jesmo-nismo zaljubljeni, hoćemo-nećemo. Augustus je od prvog susreta otvoreno zainteresiran za Hazel, a i ona za njega. Odmah se zna da oni završe skupa, u to nema sumnje i priča se vrti oko njih.
Augustus je veoma zanimljiv lik. Voli metafore, pametan je, duhovit, ima veoma direktan način življenja, zapravo ništa ne odgađa i ne sanjari, već sve ostvaruje. U tome mu malo pomaže to što je bolestan (nema pola desne noge zbog raka kostiju). Zaljubljuje se iskreno i duboko, spreman učiniti bilo što za Hazel. Prvo sam imala dojam da je on dominantan u toj vezi, ali Hazel mu ne ostaje dužna i ona je jedina koja ga tretira jednako kad Augustusu postane gore. Hazel je također bolesna i time odvojena od ostatka svijeta, s čime se nosi najbolje što može. Kod ove mi se knjige jako sviđa što su likovi realistični, nisu romantizirani i idealizirani. Autor ne pokušava kod nas probuditi suosjećanje za njihovu bolest, jer likovi to najviše mrze. Oni se samo žele ponašati kao obični tinejdžeri. Ali više od svega u ovoj knjizi zadivljena sam autorovim jezikom. Knjigu sam čitala na engleskom i autorova navika upotrebe velikih riječi nije mi puno pomogla, ali dala je knjizi taj neki uzvišeni ton. John Green zna sastaviti krasne, predivne, neodoljive, bolno istinite rečenice koje jednostavno moraju završiti u vašim najdražim citatima. Zna i stvoriti naizgled površne likove, ali svi su ti likovi požrtvovni, hrabri i suočeni s jakim vjetrom života koji nemilosrdno puše na njih. Knjiga zapravo nema puno likova, ali svi su savršeno posloženi i u harmoniji. Ono što me natjeralo da mi zasuze oči bilo je izvrsno i poetično opisivanje načina na koji se likovi nose sa boli zbog smrti voljene osobe. Ova knjiga obiluje ljubavlju, srećom, tragedijom i smrću. Ali ne smrću koju možete susresti u Igri prijestolja, Igrama gladi ili Harry Potteru. Smrt u ovoj knjizi je tiha, šulja se i šapuće likovima u uši, stalno prisutna, ali gotovo nikad ne zadaje posljednji udarac. Gotovo se može reći da čeka najbolji trenutak i onda iznenada udara, kad se najmanje nadate.
Očekivala sam bombastičan nastup Johna Greena, knjigu punu emocija kakvu su opisivale tisuće tinejdžera, knjigu nabijenu elektricitetom što se najavljuje na naslovnici knjige. Ali nisam to doživjela. Isprva sam bila razočarana, ali ne, ova me knjiga nije razočarala. Ova je knjiga suptilno unijela svoje poruke u moj mozak, tek sad polako kola mojim živcima i polako se, ali sigurno uvlači pod moju kožu. Vjerujem da ću joj se ponovno vratiti i zato mi je drago da stoji na mojoj polici.
- Luna

Snežno dete ~ Ejovin Ajvi

Očaravajuća priča o usamljenosti, ljubavi i nadi koja će otopiti i najledenija srca.
U divljim predelima Aljaske dvadesetih godina prošlog veka, naseljenici Džek i Mejbel grade sebi tih život pun teškog i jednolikog rada, oboje još duboko žudeći za detetom koje više ne mogu imati. Pa ipak, oni se vole snažno i u jednom lakomislenom trenu, u zajedničkoj igri na prvom snegu, napravili su dete od snega. Idućeg jutra snežnog deteta više nije bilo – ali ostao je trag sićušnih stopa. Nedeljama će oboje na trenutke opažati plavokosu devojčicu, samu u šumi, ali se ni jedno ni drugo neće usuditi to da pomene, u strahu da su davno zakopane nade nadvladale zdrav razum.
A onda će se na njihovom pragu pojaviti devojčica koja sebe naziva Faina. Mala i beloputa, ona izgleda kao da je nastala čarolijom: ide u lov u pratnji crvene lisice, za sobom ostavlja vihore vejavice, nekako uspeva da preživi potpuno sama u surovoj divljini Aljaske. Dok se bore da je razumeju, Džek i Mejbel će zavoleti Fainu kao rođeno dete. No u tom divnom, bezdušnom kraju često nije sve onako kao što izgleda, a ono što će njih dvoje s vremenom saznati o Faini sve će ih preobraziti…
Čaroban i zanosan roman Ejovin Ajvi priča je o dvoje ljudi čija je čežnja za detetom toliko snažna da su ga možda i stvorili svojom maštom. Podjednako blistavo kao snežni predeli u koje je smešteno,Snežno dete sija snagom mašte, vukući čitaoca da zaroni u jedno mesto koje mu je i daleko i prisno, u bajku koja je istovremeno univerzalna i predivno jedinstvena.
„Blago severnjačkog pripovedaštva… Snežno dete će voleti svako ko je upoznao dugu zimu i utehu koju pruža dobra knjiga uz toplu peć.“ Džon Strejli
„Ejovin Ajvi postigla je nešto za šta je drugim piscima često potrebno pola života. Ona je iznova stvorila čitav jedan svet – i na fizičkom i na osećajnom planu – i utkala ga u jedinstveno pripovedanje potresne lepote.“ S Magazine 
„Čarobna, bolna, poetična.“ La Repubblica 

Ne znam odakle početi sa ovom knjigom. Toliko je predivna da ne znam kako da napišem ovaj post, a da ipak sačuvam tu čaroliju koju mi je knjiga pružila. Nadam se da ću uspjeti.

Dvadesetih godina prošlog vijeka i dalje su porodice bez djece bile tabu. O tome se samo šaputalo oko ognjišta i u manjim grupicama. Tako ova priča i počinje. Džek i  Mejbel su izgubili svoje dijete sponatnim pobačajem i nakon toga su se otuđili od porodice i prijatelja te na kraju odlučuju da krenu ispočetka preselivši se na Aljasku. Divlju i nezavisnu, snijegom okovanu Aljasku.
Tamo ne samo da se suočavaju sa svojim problemima koji su ih razdvojili nakon gubitka djeteta, već se i udaljavaju jedno od drugog. Zemlja koja im je trebala biti novi početak i ponovo ih spojiti još više ih je otuđila jedno od drugog. Sve dok jedno veče nije pao prvi snijeg i dok si nisu pustili da ponovo osjete čaroliju i sreću koju donose prve pahulje i napravili snježnu djevojčicu. U pravljenje te djevojčice unijeli su svu svoju ljubav i nade da je djevojčica druga dan oživjela. Ili se barem tako činilo.
Nakon toga, oboje viđaju malu plavu djevojčicu među drvećem u pratnji crvene lisice. Ubrzo se djevojčica oslobađa straha i polako im prilazi te oni u njoj nalaze davno izgubljeno dijete i ljubav, a ona u njima sigurnost i ljubav. Djevojčica bi odlazila s proljećem, a vraćala se sa prvim snijegom.

Djevojčica i njeno pojavljivanje i nestajanje sa godišnjim dobima podsjećaju Mejbl na staru rusku bajku Snjegoručku te ona vjeruju da je Faina (ime djevojčice) snježna vila. Međutim, ubrzo saznaju da je ona kćerka ruskog pijanice koja je preživjela zimu izgubivši oca koji se smrzao. Ali, Faina je toliko divlja i čarobna da je niko nije vidio sem njih dvoje. Čak ni njihovi najbliži prijatelji. Međutim jednog dana, oni će naletiti dok je Faina unutar kolibe i najmlađi sin, Garet, zaljubiće se u nju. Da ubrzamo čitav proces,ona će se takođe zaljubiti i ostaće preko ljeta po prvi put, udaće se za Gareta i roditi mu malog sina. Ali koliko god Fainina ljubav prema Garetu bila snažna, nju je i dalje privlačila šuma i divljina. Sa prvim snijegom koji će doći te godine nestaće i Faina.

Bajka Snjegoručka kaže da se snježna vila istopila, možda se to desilo sa Fainom a možda i ne. Možda je jednostavno bila previše divlja i slobodna da bi bila ukroćena svakodnevnim životom, a možda se istopila od ljubavi prema sinu i mužu.

Snežno dete  je dirljiva priča. Dirnuće čak i najhladnija srca. Ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje imaju originalnu priču koja je još predivno napisana, a likovi su toliko stvarni i, naravno, ima tu magičnu crtu koja vas tjera da čitate dalje i dalje. Da otkrijete da li je Faina zaista djevojčica koja je uspjela preživjeti hladnu zimu i sprijatljetiti se sa šumskom lisicom te opstajati iz zime u zimu u hladnim planinama Aljaske ili je zaista snježna vila Snjegoručka.

Ocjena: 5/5

- Hun.