Ed Kenedi je maloletni taksista pred kojim nije bogzna kakva budućnost. Karte igra prilično bedno, beznadežno je zaljubljen u svoju najbolju drugaricu Odri i krajnje je odan svom psu Vrataru, s kojim zajedno pije kafu. Njegov život sastoji se od dosadne kolotečine i nesposobnosti, sve dok jednog dana slučajno ne osujeti pljačku banke.
Tada mu poštom stiže prvi kec.
Tada Ed postaje glasnik.
Odabran da bude onaj koji će da nešto učini, on ide kroz svoj grad i pomaže ljudima (a kada je to potrebno, neke i zlostavlja), sve dok na kraju ne ostane samo jedno pitanje: Ko stoji iza Edovih zadataka?
Ed Kenedi je običan devetnaestogodišnjak čiji je posao taksiranje. Međutim, sve se mijenja onog dana kada on zaustavi pljačkaša banke. Nakon toga dobija svog prvog keca na kojem su ispisane određene adrese. U počektu Ed ne zna šta da radi.
Čije su to adrese?
Zašto su mu poslane?
Šta treba da radi?
Ali nakon posjećivanja adresa shvata zašto ih je dobio. On mora da popravi situaciju. Da se brine o ljudima i njihovim nevoljama kada to niko drugi ne želi. Tako on polako počinje da riješava probleme koji su mu poslani u paketu sa adresama.
Riješava jednu porodicu oca alkoholičara i zlostvljača. Baku Milu posjećuje i pomaže joj da prebrodi samoću kojom je okružena od kada je njen Džimi umro, te tako postaje Džimi barem na jedan dan. Pomaže Sofiji da dobije samopouzdanje koje zaslužuje kao mlada, lijepa i talentovana tinejdžerka.
Ali, riješivši jednog keca ubrzo dobija i drugog i tako redom sve dok nije došao do posljednjeg: kec srce. Kartu koja mu znači najviše i sa kojom može izgubiti sve što ima- svoje prijatelje. Sada više nije samo objektivni posmatrač koji zna šta treba uraditi jer su to ljudi sa kojima nije u kontaktu. Ovo su osobe koje su mu važne. Koje čine njegov život.
Posmatrajući svoje prijatelje i pokušavajući da riješi situaciju, Ed uviđa onu stranu njihovog života koju nikada nije vidio. Koju su oni tako čvrsto skrivali. Tako shavata da ne poznaje svoje prijatelje tako dobro kao što je mislio, i da nisu svi tako bezosjećajni i nezainteresovani kakvim se predstavljaju.
Glasnik jeste zanimljiv roman u kojem glavni junak upoznaje bolje i sebe i ljude oko sebe. Dobija samopouzdanje i vjeru da čak i jedan devetnaestogodišnji taksista može praviti promijene i uticati na živote ljudi oko sebe i ostaviti trajne tragove.
Međutim, stil pisanja je loš za razliku od Kradljivice knjiga (takođe njegovog romana) koja je predivno napisana. U nekim dijelovima se prepoznaje stil koji me je tako impresionirao u Kradljivici i jezik koji je tako sladak da se topi u ustima, ali je ostatak samo razbacan. Kao da je pisano u žurbi da se napiše nešto. Ideja je zanimljiva i sama realizacija je dobro zamišljena ali nedovoljno razrađena i loše napisana. A kraj je potpuno (barem meni) upropastio cijeli aspekt mističnosti kojim je knjiga odisala od početka. Jer samo saznanje i želja da se sazna ko stoji iza slanja karata su bili toliko veliki (a možda sam i previše očekivala, jer sam se nadala da će kraj popraviti ono što mi se nije svidjelo u ostaku knjige) da je samo otkrivanje tajne bilo ogromno razočarenje.
- Hun.
No comments:
Post a Comment