Kralj mora umreti ~ Meri Renolt

„Jedan od najboljih istorijskih romana današnjice. Originalno tumačenje antičkog mita o Tezeju.“New York TimesIzvanredna epopeja u kojoj su na nov način oživljene Tezejeve pustolovine, svet stare Grčke i njenih junaka.Polazeći od jednog od najfantastičnijih mitova stare Grčke – mita o Tezeju – nastao je izvanredan roman koji je uspeo da u potpunosti oživi Atiku i Krit staroga veka i predstavi nam Tezeja kao čoveka koji je zaista mogao postojati. Tezej nije samo Posejdonov sin već sin svoga vremena – ambiciozan i vatren mladić visokog porekla, dobar rvač, a i igrač s bikovima; vladar i ujedinitelj. Kroz godine preranog odrastanja on postaje čovek koji traga za ispunjenjem sudbine iako zna kakav je teret usuda jednog kralja.Izuzetno maštovita i bogata detaljima, ova knjiga je više od pustolovine u kojoj Tezej susreće legendarnog polučoveka-polubika Minotaura, zver koja se hrani osveštanim ljudskim mesom. Ovo je priča puna snažnih osećanja, borbe, ljubavi i uzvišenog junaštva.„Meri Renolt uzima sirov materijal mita i pretvara ga u uverljivu pripovest.“ The Observer

Imate knjige koje se baziraju na istorijskim činjenicama (ili legendama) ali vas ne zaintrigiraju toliko. Ne daju vam osjećaj da su ti likovi (naročito ako su u pitanju likovi iz legendi ili tako nešto) stvarni. Meri Renolt je uspjela u tome. Približila nam je mladog Tezeja, Posejdonovog sina, da zaista pomislite da je stvaran. Da ne pripada samo grčkim legendama.Način na koji je dočarala svijet u kojem je Tezej odrastao je predivan. Opisi su tako živi, pa dok čitate zaista možete sve da zamislite do najsitnijih detalja. Njegov život u djedovoj palati obilježen je ljubavlju, dokazivanjem i strogim djedovim nadzorom koji mu nije dao da se izdiže iznad ostalih. Jer njegovo začeće nije bilo najjasnije. Međutim, po dvoru se pričalo da je baš moćni Posejdno došao u Mitrin gaj i začeo ga. Ali Tezejeva priča počinje onda kada mu majka napokon kaže ko mu je otac, kralj Atine, koji je čekao da Tezej napuni sedamnaest godina i da se dokaže i dođe mu sam u Atinu. Jedino bi tada bio dostojan Atinskog prestola.Na putu ka Atini Tezej će se suresti sa svim onim nitima koje se Suđaje spojile sa njegovom. U Eleuisini biće primoran da ubije tadašnjeg kralja da bi iduće godine i on bio ubijen. Međutim Tezejeva mojra nije još odlučila da je vrijeme da on umre. Mijenjajući običaje i stvarajući prisne veze sa ljudima, Tezej koristi znanje koje mu je djed prenio i postaje moćan kralj koji dolazi svome ocu. Naravno, tek tada kreće najveće iskušenje. Krit i kralj Minoj. Minotaur. Godišnja žrtva gdje se i sam Tezej prijavljuje.Upravo to iskustvo koje će doživjeti na Kritu napraviće od Tezeja sposobnog, pažljivog, brižnog i lukavog vođu. Uspjeće da svoju družinu održi u životu i uspjeće da pobjegne sa njima. Međutim, ono što ga je izdvajalo od ostalih je upravo ta nit koja se oduvijek vuče za njim. On je Posejdonov sin i kao takav znao je predvidjeti zemljotrese i cunamije. Zbog toga on se uvijek nameće kao potencijalni vođa. On ima Sluh. Bogovi mu se obraćaju.

A to je drugi dio ove fantastične knjige koji je čini tako posebnom. Religija. Tezej je klasičan portret odanog vjernika. Poštuje bogove, prinosi im žrtve i trudi se da im ne stane na žulj. Dok sa druge strane imamo Krićane koji su proslave za bogove pretvorili u predstave i igre. Grčka mitologija je fascinantna, Meri ju je ovdje uspjela dočarati bez ikakvog pretjerivanja kakvo vidimo u filmovima sa tim motivima. Vidimo da je u Tezejevom životu religija važna i ona se proteže kroz svaku poru njegovog bića i njegovih postupaka. Bez obzira na sve on će ostati vjeran Posejdonu. 

Uz sve to, Meri je sve zaokružila divnim jezikom koji vas tjera da čitate dalje i dalje. Da saznate šta se dešava sa Tezejem. Da li je zaista Posejdonov sin ili ne? Da li zaista čuje bogove? Zašto su mu ljudi toliko vjerovali? Da li je bio stvaran ili ne?

Ovo je prvi dio priče o Tezeju, Posejdonovom sinu. Drugi dio još nije preveden (-_-) ali ga očekujem sa nestrpljenjem.

Ocjena: 4/5

- Hun

The Fault In Our Stars - John Green

 Od autora 'Looking for Alaska' stiže nam novi roman, koji će vas nasmijati, rasplakati, natjerati vas na razmišljanje, slomiti vam srce, ali ga svejedno nećete ispustiti iz ruku. Ljubavna je to priča o dvoje mladih koji se susreću u okviru terapijske grupe za potporu oboljelih od raka. Savršena mješavina tragedije i humora je ono što je privuklo brojne young adult čitatelje ovom mnogo puta nagrađivanom autoru Johnu Greenu .

Ovu sam knjigu kupila svojim novcima, kao nagradu sebi. Knjiga sad ima ožiljke od mojeg čitanja, hrbat joj više nije ravan i gladak te je to čini savršenom. Neke stranice koje sadrže mala blaga od misli imaju presavinute kutove i podcrtane rečenice. Ta je knjiga sada dio mene i ja sam dio te knjige.
Good morning John, it's Thrusday. Johna Greena upoznala sam preko Youtubea, preko Vlogbrothers kanala. John Green zna reći puno lijepih stvari i zna ih spakirati u jako lijepe rečenice. Na to sam naišla i u ovoj knjizi. To mi je prvi susret s pismenim radom Johna Greena. Na internetu sam vidjela hrpu oduševljenih tinejdžera koji su na knjigu isplakali hektolitre suza i srca su im bila slomljena. Moram priznati da ja nisam bila toliko dirnuta pričom, nešto mi je falilo. Ali idemo redom. Hazel Grace Lancaster (da, svaki put sam prezime pročitala Lannister) ima rak pluća i sudjeluje na sastancima terapijske grupe namijenjene oboljelima od raka. Njen prijatelj Isaac na jedan sastanak dovodi Augustusa Watersa i bez ijedne sekunde odgađanja, on počinje zavoditi Hazel. Prvo me to živciralo, jer sam mislila da je to tipično youngadultovski, ali zapravo, to je odlično. Autor time izbjegava naporno navlačenje, bi-ne bi bili skupa, jesmo-nismo zaljubljeni, hoćemo-nećemo. Augustus je od prvog susreta otvoreno zainteresiran za Hazel, a i ona za njega. Odmah se zna da oni završe skupa, u to nema sumnje i priča se vrti oko njih.
Augustus je veoma zanimljiv lik. Voli metafore, pametan je, duhovit, ima veoma direktan način življenja, zapravo ništa ne odgađa i ne sanjari, već sve ostvaruje. U tome mu malo pomaže to što je bolestan (nema pola desne noge zbog raka kostiju). Zaljubljuje se iskreno i duboko, spreman učiniti bilo što za Hazel. Prvo sam imala dojam da je on dominantan u toj vezi, ali Hazel mu ne ostaje dužna i ona je jedina koja ga tretira jednako kad Augustusu postane gore. Hazel je također bolesna i time odvojena od ostatka svijeta, s čime se nosi najbolje što može. Kod ove mi se knjige jako sviđa što su likovi realistični, nisu romantizirani i idealizirani. Autor ne pokušava kod nas probuditi suosjećanje za njihovu bolest, jer likovi to najviše mrze. Oni se samo žele ponašati kao obični tinejdžeri. Ali više od svega u ovoj knjizi zadivljena sam autorovim jezikom. Knjigu sam čitala na engleskom i autorova navika upotrebe velikih riječi nije mi puno pomogla, ali dala je knjizi taj neki uzvišeni ton. John Green zna sastaviti krasne, predivne, neodoljive, bolno istinite rečenice koje jednostavno moraju završiti u vašim najdražim citatima. Zna i stvoriti naizgled površne likove, ali svi su ti likovi požrtvovni, hrabri i suočeni s jakim vjetrom života koji nemilosrdno puše na njih. Knjiga zapravo nema puno likova, ali svi su savršeno posloženi i u harmoniji. Ono što me natjeralo da mi zasuze oči bilo je izvrsno i poetično opisivanje načina na koji se likovi nose sa boli zbog smrti voljene osobe. Ova knjiga obiluje ljubavlju, srećom, tragedijom i smrću. Ali ne smrću koju možete susresti u Igri prijestolja, Igrama gladi ili Harry Potteru. Smrt u ovoj knjizi je tiha, šulja se i šapuće likovima u uši, stalno prisutna, ali gotovo nikad ne zadaje posljednji udarac. Gotovo se može reći da čeka najbolji trenutak i onda iznenada udara, kad se najmanje nadate.
Očekivala sam bombastičan nastup Johna Greena, knjigu punu emocija kakvu su opisivale tisuće tinejdžera, knjigu nabijenu elektricitetom što se najavljuje na naslovnici knjige. Ali nisam to doživjela. Isprva sam bila razočarana, ali ne, ova me knjiga nije razočarala. Ova je knjiga suptilno unijela svoje poruke u moj mozak, tek sad polako kola mojim živcima i polako se, ali sigurno uvlači pod moju kožu. Vjerujem da ću joj se ponovno vratiti i zato mi je drago da stoji na mojoj polici.
- Luna

"Divna tama" - Kami Garcia i Margaret Stohl

Ethan i Lena u drugom se nastavku trilogije suočavaju s posljedicama događaja koji su u noći proslave Lenina šesnaestog rođendana iz temelja potresli njihov život. Nakon smrti ujaka Macona Lena je potištena i izgubljena, i čini se da ne postoji način da joj Ethan pomogne preboljeti taj gubitak, jer se Macon čitav život brinuo za nju nadomještajući joj roditelje. Lena se povlači u sebe, a Ethan, koji još uvijek nije posve svjestan posljedica onoga što se dogodilo na Lenin rođendan - kad je u posljednji čas, nakon epske bitke između dobra i zla,  spašena od prelaska na mračnu stranu - pokušava  shvatiti što se zbiva. Stoga nastoji ući dublje u tajnoviti svijet čarnika, a neke od tajni koje pritom otkriva dovest će i njega i one koje voli u puno veću opasnost nego što je mogao zamisliti. 

Odlučila sam pročitati i drugi nastavak serijala koji se trudi biti ravan ili bolji Sumrak sagi (let me not go there). Prva knjiga je ne tako dobra, što smo vam već pokazale, ali drugi nastavak je meni pravo iznenađenje i, usuđujem se reći, poslastica. Stvarno nisam očekivala ono što me dočekalo unutar korica. Prvih nekoliko poglavlja bilo je ubitačno, jer Lena nije ono što je bila i Ethana to užasno muči. Mislim, razumljivo je to, budući da su cura i dečko i toliko se vole da je cijela jedna knjiga napisana o tome koliko se vole i koliko jedno bez drugog ne mogu. Ali Lena ne može podnijeti da svi koje voli stradavaju (oh ne, nikad viđeno) i odlučuje pobjeći s jednom tamnom čarnicom i jednim čarnikom upitnog morala. Tu knjiga postaje odlična. Povezanost između Ethana i Lene je prekinuta, jer Lena želi biti što dalje od Ethana (iako ga i dalje voli, naravno, to radi upravo zbog toga što ga toliko voli). Ethan upoznaje novu djevojku, Liv, Britanku koja pomaže u knjižnici i, pogodili ste, između njih frkne iskra i imamo ljubavni četverokut. Ali ako se zanemari to stvarno već dosadno natezanje, knjiga je odlična. Likovi zapravo dobivaju mogućnost razvitka, priča se ne vrti oko ljubakanja. Pustolovina, to je ono što je bitno u ovoj knjizi. Nešto se zapravo događa i knjiga obiluje čarničkom povijesti, tajnama, nevjerojatnim i šokantnim otkrićima i relevantnim razgovorima. Na trenutke me podsjećalo na čitanje Percyja Jacksona. Ethan postaje pravi zanimljivi protagonist. Dobro je da se koji put sjeti Lene (jest da pretjeruje s ponavljanjem da ne može bez nje), jer inače bih ga zamrzila zbog bezobzirnosti, ali dobar je on zaljubljeni dečko. Ridley, tamna Lenina sestrična, pokazuje svoju drugu stranu i općenito svi likovi postaju višedimenzionalni, realističniji i zanimljiviji. I upravo to je ono što mi se svidjelo kod ove knjige i u čemu sam uživala.
Knjizi dajem četiri zvjezdice od pet, jer mislim da to stvarno zaslužuje.
-Luna

Snežno dete ~ Ejovin Ajvi

Očaravajuća priča o usamljenosti, ljubavi i nadi koja će otopiti i najledenija srca.
U divljim predelima Aljaske dvadesetih godina prošlog veka, naseljenici Džek i Mejbel grade sebi tih život pun teškog i jednolikog rada, oboje još duboko žudeći za detetom koje više ne mogu imati. Pa ipak, oni se vole snažno i u jednom lakomislenom trenu, u zajedničkoj igri na prvom snegu, napravili su dete od snega. Idućeg jutra snežnog deteta više nije bilo – ali ostao je trag sićušnih stopa. Nedeljama će oboje na trenutke opažati plavokosu devojčicu, samu u šumi, ali se ni jedno ni drugo neće usuditi to da pomene, u strahu da su davno zakopane nade nadvladale zdrav razum.
A onda će se na njihovom pragu pojaviti devojčica koja sebe naziva Faina. Mala i beloputa, ona izgleda kao da je nastala čarolijom: ide u lov u pratnji crvene lisice, za sobom ostavlja vihore vejavice, nekako uspeva da preživi potpuno sama u surovoj divljini Aljaske. Dok se bore da je razumeju, Džek i Mejbel će zavoleti Fainu kao rođeno dete. No u tom divnom, bezdušnom kraju često nije sve onako kao što izgleda, a ono što će njih dvoje s vremenom saznati o Faini sve će ih preobraziti…
Čaroban i zanosan roman Ejovin Ajvi priča je o dvoje ljudi čija je čežnja za detetom toliko snažna da su ga možda i stvorili svojom maštom. Podjednako blistavo kao snežni predeli u koje je smešteno,Snežno dete sija snagom mašte, vukući čitaoca da zaroni u jedno mesto koje mu je i daleko i prisno, u bajku koja je istovremeno univerzalna i predivno jedinstvena.
„Blago severnjačkog pripovedaštva… Snežno dete će voleti svako ko je upoznao dugu zimu i utehu koju pruža dobra knjiga uz toplu peć.“ Džon Strejli
„Ejovin Ajvi postigla je nešto za šta je drugim piscima često potrebno pola života. Ona je iznova stvorila čitav jedan svet – i na fizičkom i na osećajnom planu – i utkala ga u jedinstveno pripovedanje potresne lepote.“ S Magazine 
„Čarobna, bolna, poetična.“ La Repubblica 

Ne znam odakle početi sa ovom knjigom. Toliko je predivna da ne znam kako da napišem ovaj post, a da ipak sačuvam tu čaroliju koju mi je knjiga pružila. Nadam se da ću uspjeti.

Dvadesetih godina prošlog vijeka i dalje su porodice bez djece bile tabu. O tome se samo šaputalo oko ognjišta i u manjim grupicama. Tako ova priča i počinje. Džek i  Mejbel su izgubili svoje dijete sponatnim pobačajem i nakon toga su se otuđili od porodice i prijatelja te na kraju odlučuju da krenu ispočetka preselivši se na Aljasku. Divlju i nezavisnu, snijegom okovanu Aljasku.
Tamo ne samo da se suočavaju sa svojim problemima koji su ih razdvojili nakon gubitka djeteta, već se i udaljavaju jedno od drugog. Zemlja koja im je trebala biti novi početak i ponovo ih spojiti još više ih je otuđila jedno od drugog. Sve dok jedno veče nije pao prvi snijeg i dok si nisu pustili da ponovo osjete čaroliju i sreću koju donose prve pahulje i napravili snježnu djevojčicu. U pravljenje te djevojčice unijeli su svu svoju ljubav i nade da je djevojčica druga dan oživjela. Ili se barem tako činilo.
Nakon toga, oboje viđaju malu plavu djevojčicu među drvećem u pratnji crvene lisice. Ubrzo se djevojčica oslobađa straha i polako im prilazi te oni u njoj nalaze davno izgubljeno dijete i ljubav, a ona u njima sigurnost i ljubav. Djevojčica bi odlazila s proljećem, a vraćala se sa prvim snijegom.

Djevojčica i njeno pojavljivanje i nestajanje sa godišnjim dobima podsjećaju Mejbl na staru rusku bajku Snjegoručku te ona vjeruju da je Faina (ime djevojčice) snježna vila. Međutim, ubrzo saznaju da je ona kćerka ruskog pijanice koja je preživjela zimu izgubivši oca koji se smrzao. Ali, Faina je toliko divlja i čarobna da je niko nije vidio sem njih dvoje. Čak ni njihovi najbliži prijatelji. Međutim jednog dana, oni će naletiti dok je Faina unutar kolibe i najmlađi sin, Garet, zaljubiće se u nju. Da ubrzamo čitav proces,ona će se takođe zaljubiti i ostaće preko ljeta po prvi put, udaće se za Gareta i roditi mu malog sina. Ali koliko god Fainina ljubav prema Garetu bila snažna, nju je i dalje privlačila šuma i divljina. Sa prvim snijegom koji će doći te godine nestaće i Faina.

Bajka Snjegoručka kaže da se snježna vila istopila, možda se to desilo sa Fainom a možda i ne. Možda je jednostavno bila previše divlja i slobodna da bi bila ukroćena svakodnevnim životom, a možda se istopila od ljubavi prema sinu i mužu.

Snežno dete  je dirljiva priča. Dirnuće čak i najhladnija srca. Ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje imaju originalnu priču koja je još predivno napisana, a likovi su toliko stvarni i, naravno, ima tu magičnu crtu koja vas tjera da čitate dalje i dalje. Da otkrijete da li je Faina zaista djevojčica koja je uspjela preživjeti hladnu zimu i sprijatljetiti se sa šumskom lisicom te opstajati iz zime u zimu u hladnim planinama Aljaske ili je zaista snježna vila Snjegoručka.

Ocjena: 5/5

- Hun.

"Atlas oblaka" - David Mitchell

Atlas oblaka Davida Mitchella izniman je roman, satkan od šest pripovjednih niti, u kojem se muzikalno virtuozno i jezično raskošno isprepleću znanstvena fantastika, politički triler i povijesni pastiš. Priča seže unatrag u devetnaesto stoljeće, kolonijalizam i divljaštvo na otocima Pacifika, te unaprijed u mračnu budućnost, onkraj sloma civilizacije. Idealistični Amerikanac 1850. nevoljko plovi Tihim oceanom; razbaštinjeni skladatelj na prevaru se uvlači u dom sifilisom shrvana genija; kalifornijska novinarka istražuje zataškanu tajnu projekta nuklearke; mali nakladnik bježi od kriminalca kojemu je objavio nenadani bestseler; klonirana restoranska poslužiteljica čeka izvršenje smrtne presude zbog protukorpokracijskog djelovanja; a Zachary, mladić s postapokaliptičnih Havaja, svjedoči sumraku znanosti i civilizacije – to su redom pripovjedači Atlasa oblaka.U romanu od čije maštovitosti i raspona čitatelju zastaje dah, David Mitchell briše jezične, žanrovske i vremenske granice nudeći razmišljanje o ljudskoj volji za moć i pogibeljima u koje nas ona može odvesti.

U ovom postu, Hun i ja odgovaramo na pitanja o ovoj knjizi, jer smo i tu zajedniči pročitale. Uživajte.

1.   O čemu je „Atlas oblaka“? Koja pitanja istražuje knjiga – koja je primarna tema?

Hun: Atlas oblaka je roman o međuljudskim odnosima i postupcima koji nikada ne prolaze nezapaženo. Svaki naš postupak koji uradimo u toku svog života, svaki susret koji nam se desi povezan je sa našom prošlosti i budućnosti. Sve što uradimo uticaće na naraštaje koji dolaze.

Luna: Knjiga priča priču o šest naizgled nepovezanih ljudi, ali čim malo dublje zaglibite u drugo poglavlje, vidite da su itekako povezane. Mislim da je primarna tema upravo ta povezanost, jer ljudi iz tih 6 priča su iz različitih razdoblja, zemalja i različitog su spola, ali njihove se priče nadopunjuju, baš kao što se nadopunjuju priče svih ljudi na ovom svijetu.

2.      Je li to upozoravajuća priča, prognoza, dijagnoza? Na što se ljudi u Mitchellovim pričama oslanjaju jedni      kod drugih?

H: Mislim da se može posmatrati i kao upozorenje i kao dijagnoza. Mada kako se naše društvo danas razvija i niko ne mari za druge, ovo je više dijagnoza nego bilo šta. Naročito u priči Sonmi-451 i Zakarijevoj priči. Sonmina priča se dešava prije Zakarijeve i tada je ljudska rasa na vrhuncu ali ipak sve to što je postigla nije je spriječilo da propadne upravo zbog te konstantne žeđi za višim, boljim a to otkrivamo kroz Zakarijevu priču. Jer naposlijetku, ljudi su oni koji će uništiti sami sebe.

Što se tiče likova, kroz svaku priču svi se oslanjaju na iskrenost i dobro u onom drugom (iako ponekad ta iskrenost i dobrota predstavljaju samo paravan koji skriva zlu i izopačenu prirodu). Ali uprkos tome, svi likovi nauče nešto više o životu i ljudskim odnosima. Kao npr. Timoti koji je pod stare dane naučio da održavanje veza u životu i nije tako loša stvar.

L:  Smatram da je to sve od navedenog. Upozorava što su sve ljudi sposobni učiniti – u svakoj priči imamo loše likove koji ne prežu od toga da drugima naude. Dijagnosticira kako društvo funkcionira (pogotovo u priči o Sonmi) i prognozira kako bi takvo društvo moglo završiti (Sonmi i Zachry). Kod svih likova je važno međusobno povjerenje i to je ono što ih uništava, ali i spašava. Ewing vjeruje Gooseu, ali i kasnije osobi koja ga spasi od smrti. Frobisher vjeruje Sixsmithu, a Sixsmith vjeruje Luisi Rey. Da sad ne nabrajam dalje, svaki lik ima nekoga kome vjeruje i iako to ne završi uvijek dobro za njih, ipak je to važan aspekt priča o njima, a i općenito ljudskog života.

3.      Zašto Mitchell koristi strukturu koju korist? Što se nada postići sa 6 (ili 12) povezanih priča, svakoj baziranoj na specifičnom žanru: epistolarni, misterij, satira, sci-fi, post-apokaliptično? Koji je zatim učinak obrtanja priča i pričanja unatrag?

H: Moje skromno mišljenje je da je u pitanju magija nedorečenosti. Svaka od šest priča se prekidala na pola i onda se nastavljala u drugom dijelu koji je objašnjavao sve postupke. Čineći tako krug. Ali kako se svaka priča zaustavljala na pola, tako bi nova priča počela i činilo mi se da se baš nastavlja tamo gdje je ova stala. Time je Mičel pokazao moć koju naši postupci ostavljaju u vremenu.

L: Znam da je meni to bilo pomalo stresno, jer taman se uvučem u priču i onda se ona naglo prekine te se moram navikavati na novu. Ali to me tjeralo dalje i kad sam shvatila da nakon priče o Zachryju pripovijedanje kreće unatrag, ništa me nije moglo spriječiti da odustanem od knjige. Osim možda razmetanja svojim znanjem o književnim žanrovima, autor miješanjem istih vjerojatno pokušava pokazati različitost ljudi. Naglim prekidanjem priče i kasnijim nastavljanjem iste, autor zatvara pokazuje da neke stvari možemo ostaviti nedovršenima i kasnije ih nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

4.       Kako si sve priče pašu, bilo prema naprijed ili prema natrag?

H: Kao što sam već rekla u prethodnom pitanju, priče su poslagane kao babuške te tako je izgledalo kao da se svaki zaplet uliva u novu priču i savršeno odgovara i onda kada bi krenuo unazad sve bi se polako odmotavalo poput klupka i sve bi dobilo odgovarajuće značenje. Zašto i zbog čega.

L: Slažem se s rečenim i nemam ništa za nadodati.

5.       Koje je značenje naslova?

H: Pa ako pogledamo kroz prozor u oblake, izgleda da su nasumično nabacani po plavoj podlozi i nemaju ništa zajedničko. Ali samo na trenutak. Kako sve više i više gledamo primijećujemo oblike koji oni čine i to ne samo jedan oblak nego više njih čini jedan oblik pa u dodiru sa drugim se preliva u sljedeći oblik. Isto kao i priče. Svaka izgleda nepovezano međutim u dodiru jedne se drugom priča dobija oblik i smisao.

L: Budući da ja nisam primijetila ni da su dva lika u knjizi gay i u vezi, nemojte od mene očekivati da sam primijetila ovo s oblacima. J Ali sad kad je to rečeno, ima smisla i potpisujem.

6.        Koji su neologizmi (nove riječi koje nisu potpuno ušle u upotrebu u jeziku) korištene u sci-fi poglavljima o Sonmi~451 i kako oni odražavaju našu upotrebu jezika danas?

H: Koliko se sjećam Sonmi je koristila neke duže izraze koji se danas više koriste u književnosti da bi neki izraz dobio na težini ili termine koji se koriste u nekoj struci a ne u svakodnevnom govoru. Dok se jezik danas toliko uprošćava da bi se sa što jednostavnijim i manjim riječima reklo više što potpuno uništava jezik.

L: Jezik kod Sonmi je nevjerojatno zanimljiv. Ona jede/pije sapun, ali ne sapun u našem smisli riječi. Njoj je to hrana, a ne higijensko sredstvo. Ona kao podređena vrsta u tom svijetu ne razumije većinu riječi u jeziku ljudi i stvarno je zanimljivo gledati kako bogati svoj rječnik i uči govoriti kao normalna osoba. Danas, naprotiv, ljudi kao da namjerno pokušavaju zaboraviti riječi, krate ih i smanjuju, zaboravljaju i ubijaju ih.

7.       Koja priča vam je najdraža, a koja najmanje draga i zašto?

H: Najdraža mi je Pisma iz Zedelgema  jer je vrijeme radnje oko 1930.između dva rata. Glavni lik, Robert Frobišer je mladi umjetnik (kompozitor i pijanista) te su zbog toga njegova pisma toliko poetična i puna emocija da vam se jednostavno uvuče pod kožu. Dok mi je najneomiljenija Paklene muke Timotija Kevendiša i to samo jer se Timoti konstantno žalio i ništa nije činio (naravno, sve do trenutka dok nije pobjegao pa je onda shvatio par stvari) te je bio previše pun sebe.

L:  Sonmina priča mi je definitivno najdraža, jer volim distopijske priče i loše prognoze za društvo. J Njena priča mi je nekako najzanimljivija, iako je i Frobisher u užem izboru, budući da je glazbenik i poetično se izražava. Ali Sonmi je jak lik, iako možda nije sama postigla sve što je postigla, ali izlaženje iz tame na svjetlo i logičko interpretiranje svega što joj se dogodilo i to mi se jako sviđa.

Najmanje draga mi je Zachryjeva priča, ne samo zbog čudnog jezika koji me na početku užasno zbunjivao, nego je i nekako zamorna. Zanimljiva je, naravno, kao i sve ostale, Zachry na par mjesta ima smiješne trenutke, ali njegovu priču ne bih ispočetka išla čitati.

8.      Kakvo je bilo vaše iskustvo čitanja djela:  je li vas struktura ometala i zbunjivala te jeste li uživali u  prikupljanju poveznica između priča i konačnog viđenja kako se sve završilo?

H: Ovo mi je bilo prvo djelo ovakve forme te sam bila prilično iznenađena jer je bilo veoma zanimljivo čitati i tražiti sve te male detalje koji povezuju sve priče. Možda sam na par mjesta bila malo zbunjena nekim postupcima ali je u suštini roman predivan ali mi je sam kraj ostao malo nedorečen tj. kraj svih priča. Naročito kod Roberta. Imala sam osjećaj da tu nešto fali.

L: Inače ne volim knjige u kojima više likova priča priču i bila sam skeptična. Malo me zbunjivalo naglo prekidanje priče na vrhuncu, ali forma mi se zapravo sviđa. Nije kao u većini knjiga s više pripovjedača da se svako malo vraćaju na prijašnje pripovjedače i onda opet idu na neke druge, kako im se prohtije. Ovdje autor niže likove po nekoj logici i onda ih lijepo zaokružuje. Bilo je zanimljivo loviti dijelove slagalice, iako sam neke propustila uloviti i previdjela ih kroz cijelu knjigu (khm). Ja sam zadovoljna s krajem, ne smeta mi nedorečenost, jer zapravo ničija priča ne završi dorečeno i nisu svi njihovi problemi riješeni.

9.      Jeste li čitali još koje distopijsko ili post-apokaliptično djelo? Ako da, kako biste ih usporedili s „Atlasom oblaka“?

H: To mi je pored epske fantastike omiljeni žanr :3 Čitala sam 1984. ; Životinjsku farmu, Igre gladi... te mnoge druge. Međutim, Atlas je poseban. Većina ovih romana je pokazala samo konačan rezultat onoga što nas čeka u budućnosti ali nam nije objasnila zašto je došlo do toga dok je Mičel kroz 6 različitih priča i života objasnio kako naši postupci oblikuju budućnost te ako ne budemo postali svjesni onoga što radimo, naše potomke čeka velika nevolja.

L:  Jesam, jako volim taj žanr. Čitala sam 1984., Igre gladi, došla sam do pola Vrlog novog svijeta (ali nije me baš oduševio) i mislim da je to to. I ovaj se put slažem s već napisanim te nemam ništa za dodati.

-Hun i Luna

Predivna stvorenja ~ Kami Garsija i Margaret Stol

Bestseler New York Timesa.
Neke ljubavi su suđene... Druge su uklete...
U okrugu Getlin nije bilo iznenađenja. Bar sam tako mislio. Ispostavilo se da nisam mogao biti dalje od istine. Bilo je tu nekakvo prokletsvo. Bila je tu jedna devojka. A na kraju, bio je tu i grob.
Lina Djukejn razlikuje se od svih sa kojima se mali južnjački grad Getlin dosad susreo i pokušava da sakrije svoje moći i prokletstvo koje generacijama progoni njenu porodicu. Ali čak ni među zaraslim baštama, mračnim močvarama i ruševnim grobljima tajna ne može zauvek ostati skrivena.
Itana Vejta, koji odbrojava mesece kad će pobeći iz Getlina, progone snovi o prelepoj devojci koju nikad nije upoznao. Kad se Lina doseli na najstarije i najozloglašenije imanje u gradu, Itan oseća da ga njoj vuče nešto neobjašnjivo i odlučuje da otkrije kakva je to veza između njih.
U gradu u kome nema iznenađenja, jedna tajna mogla bi promeniti sve.
„Sjajno napisano, tajanstveno, uzbudljivo i originalno. Progutala sam je.“Melisa Mar, autorka New York Timesovog bestselera Wicked Lovely
„Raskošni južnjački gotski roman čiji vas nezaboravni, ekscentrični likovi uvlače u svoj zadivljujući svet.“Holi Blek, autorka New York Timesovog bestselera Tithe: A Modern Faerie Tale
„Divna, nezaboravna mračna fantazija, skupina očaravajućih likova, raskošna gotska postavka – ovo je prvi roman na koji treba obratiti pažnju.“Kasandra Kler, autorka New York Timesovog bestselera City of Bones
„Izvanredno ispričano i nezaboravno.“Mišel Zink, autorka romana Prophecy of the Sisters

 Hun i ja dale smo si mali izazov, da pročitamo istu knjigu i zajednički napišemo recenziju. Ako nastavite čitati (a znamo da hoćete) moći ćete vidjeti naša viđenja knjige „Divna stvorenja“ .

Kad sam primila knjigu „Divna stvorenja“ u ruke, bila sam oduševljena osjećajem koji mi je pružala – meke korice, debela knjiga, samo sam htjela ležati u stražnjem dvorištu i grliti tu knjigu. Ali pročitala sam je. Knjigom nisam toliko oduševljena, ali ne mogu reći da je nisam čitala bez onog osjećaja koji me tjera da neprimjetno letim kroz poglavlja. Jako sam brzo napredovala, iako sam naišla na hrpu stvari koje mi se nisu baš sviđale. Stvarno ne znam što me guralo naprijed, budući da su mi dva glavna lika (najglavnija i općenito, dva lika bez kojih priča ne bi ni postojala) išli užasno na živce. Lena i Ethan, zabranjeni par, nemoguća misija, ona čarnica ili vještica, što god, a on običan, mali smrtnik. Običan smrtnik sklon patetici i sladunjavosti. Ne znam ima li ikakve veze što glavnog muškog lika pišu dvije žene ili stvarno postoje takvi dečki, ali kod Ethana mi se nekako previše činio da ima nešto žensko u sebi – čini se da mu je jako važno što ostali nose, jer svaki put kad predstavlja lika, obavezno predstavi što taj lik ima na sebi. Nakon nekog vam vremena to počne ići na živce. Osim toga, sva ta ljubavna i romantična prenemaganja između Ethana i Lene su apsolutno nepodnošljiva. Nisam osjećala trunke kemije među njima, a vjerujte mi  to je važno čak i u knjizi. Imala sam dojam da su autorice sve te patetične dodire i razgovore između mladih ljubavnika (ne doslovnih, njega bi ubio bilo kakav uzbudljiviji fizički odnos – ne smiju se ni malo strastvenije poljubiti, a da on ne doživi mali srčani udar, no to ih nije spriječilo da isprobavaju i da ja moram čitati kako su se istinski poljubili) prepisale iz Sumraka. Ni k od kemije. Mislim da sam više kemije osjetila između Belle i Edwarda. Zapravo, sigurno sam više kemije osjetila između Belle i Edwarda. Ako vas glavni likovi tjeraju na kolutanje očima svaki put kad se pojave na stranici knjige, onda to vjerojatno znači da ćete knjigu ispustiti prvom prilikom. Ali nije tako. Ova knjiga ima nešto čarobno u sebi, stvarno ne znam što, ali htjela sam je pročitati do kraja.  Pretpostavljam da je taj osjećaj stvarala pozadinska priča o tajnom svijetu Gatlina i svijetlih/tamnih, ali definitivno tajnih stvorenja koja obitavaju u njemu. Ta je priča definitivno jača od one priče u Sumraku i nekako je logičnija, potpunija. Zanimljiva je i intrigantna. Ako zanemarimo pain in ass glavne likove, ova knjiga zaslužila bi 4 zvjezdice. Zamršeni odnosi, zamršena povijest, mračne tajne i  moćna neljudska bića koja se na kraju knjige razmeću svojim sposobnostima spasili su stvar i osigurali knjizi tri zvjezdice od mene. Budući da sam na pola druge knjige, očekujem manje dosadnih cmakanja između Lene i Ethana i malo više čiribu čiriba akcije u nastavku.

-          Luna

Kao što je to Luna rekla, dobićete dva uvida u ovo, oh tako ljubavlju ispunjeno, djelo. J

Odmah na početku moram da se složim sa njom. Čim sam dobila knjigu javio se taj neki čarobni osjećaj zbog debljine same knjige te dizajna korica. Ali. Uvijek to ali. Ne da sam bila razočarana, knjiga zaista ima nešto što te tjera da prevrćeš stranicu za stranicom i očekuješ još. Možda je razlog veličina poglavlja ili ne, ali knjigu zasigurno nećete ispuštati iz ruku.

Prateći Itanov život koji se odvija u malo zapuštenom gradu Gejtlinu, upoznajemo i Lenu mladu činotvorku koja je toliko opsjednuta i prestrašena svojim nadolazećim 16. rođendanom koji će odlučiti da li će je prisvojiti Mračna ili Svijetla strana. Eh, kad bi to bila priča bilo bi mnogo zanimljivije. Čitava priča počinje kada se (nećete vjerovati) Itan i Lena sretnu i on shvati da je to djevojka iz njegovih snova i ludo se zaljubi u nju. Ali avaj, on je samo obični smrtnik i Lena ga pokušava zaštititi i udaljiti od sebe. Međutim, to se ne dešava i naravno, on saznaje sve o njoj te je pokušava zaštiti. I tako priča ide i patetika između njih dvoje se razvija dalje i dalje, čitavih 500 stranica. Zaista, da priča nije imala pozadinsku priču o činotvorcima, istoriji i magiji ne bih je čitala jer je sva ta ljubav između njih dvoje toliko loše napisana. Kao što je Luna rekla, čak su i Edvard i Bela boli likovi i imali su bolju hemiju.  Dok sam čitala imala sam osjećaj da je to toliko isforsirano i lažno. Da bi se čak i njih dvoje (da su stvarni) postidjeli. Međutim, istorijska podloga Građanskog rata, te magija, vještice i čitav tajni svijet koji Gejtlin skriva i, ne zaboravimo Leninog ujaka Mejkena, dali su ono malo što mi je trebalo da završim knjigu. U drugom dijelu se zaista nadam da će biti manje Itana i Lene i njihove drame koja je toliko nepotrebna, a više magije i istorije o činotvorcima. Jer iako je u suštini Itan nosilac čitave priče (on je pripovjeda) u par navrata sam imala osjećaj da je Lena muško a on žensko. Previše je patetičan i toliko pokušava biti drugačiji da ga to samo još više čini dijelom mase.

Kao što je Luna rekla, samo zbog činotvoraca, magije, nadljudskih bića i istorije knjiga je zaslužila malo veću ocjenu, a moram priznati da su i opisi divno napisani. Zaista sam mogla zamisliti sav taj grandizoni pejzaž Juga i njihove običaje i konzervativnost. Zato od mene:

- Hun

''Autsajder'' ~ Richard Wright

Autsajder se ubraja u američke klasike i knjiga je veoma teška ali zanimljiva. Nešto slično Zločinu i kazni ili (u slučaju da je nekome bilo teško pročitati Anu Karenjinu) i na Anu.
Priča se bavi Cross Damonom, crncem od 26 godina, koji je stijšenjen sredinom i osjeća se kao autsajder. Odnosno, ono što Crossa odvoja od ostalih jeste što je on previše osjetljiv i pametan te tako primjećuje sve sitnice oko sebe. Jedina teškoća je što je crnac u rasistički nastrojenoj Americi, čak i u 20. vijeku.
Nakon što bude žrtva tramvajske nesreće, nebrojene mogućnosti su mu se slučajno otvorile tako što je druga osoba identifikovana kao on. Mrtav je. Više ne postoji. Njegov stari život je sada pokopan sa tom osobom. Nakon toga počinje čitava priča u kojoj pratimo Crossa kako se sve više razvija i koristi svoju pamet koju je godinama gušio alkoholom i nebrojenim ispadima svoje žene i relgijom opsjednute majke. Odlazi u New York i tamo upada u čitav vrtlog događaja od kojih mnogi završe smrću.
Upada u samo srce Komunustičke partije i ubija dvojicu njenih članova, a sa druge strane poznaje gradskog tužioca koji mu je dosta sličan.
Ono što je toliko zanimljivo kod Autstajdera je da ma koliko teško bilo za čitati, sav taj odnos i razvoj jednog lika koji, iako je crnac, može biti bilo ko. Mogu se ja staviti u njegovu kožu, ti, ti ili ti. Jer sve one muke koje njega muče i prepreke koje su mu stavljene na put mogu se posmatrati kao metafora. Nije bitno koje si boje kože, ukoliko postoji neko ko je inferiorniji od tebe, ugnjetavaće te i gaziti sve dok ne pokažeš da imaš zube. Cross nije imao te sreće, on je pokazao zube ali prekasno. Cijeli njegov život ta vatra pobune i prevelike svjesnosti je gorila u njemu da ga je na kraju i sagorila.
- Hun.