Milorad Pavić ~ Hazarski rečnik

Prvo, ne znam da li da dam 4 ili 5 zvjezdica jer je bilo dijelova koji su me nervirali i gdje mi je dolazilo da Pavića gađam najdebljim rječnikom koji imam (ili Istorijom srpske književnosti).

Iako napisana krajem XX vijeka, Hazarski rječnik okarakterisan je prvom knjigom XXI vijeka.

Pavić je na veoma zanimljiv i eksperimentalan način stvorio svoj roman iliti roman-leksikon. Čitava priča kreće se oko Hazara, davno iščezlog naroda koji je ispovijedao nepoznatu vjeru na svom jeziku i oko Hazarske polemike - prelaska Hazara u jednu od tri religije: hriščanstvo, judaizam i islam.

Odmah na početku Pavić daje iscrpnu dokumentarnu građu koja potpomaže stvaranje njegove pseudo istorije, jer vi zaista na kraju imate osjećaj da je (ako ne sve) bar većina stvari zaista vjerodostojna.

Postojao je taj jedan Hazarski rječnik iz 17. vijeka koji je štampao Daubmanus i koji je danas izgubljen. Sada autor pokušava sklopiti taj 'rečnik rečnika', tj. rekonsturisati prvobitni iz 17. vijeka.

Romaneskno jezgro čine tri rječnika: hrišćanski, jevrejski i islamski koji zajedno čine Hazarski rječnik (zbog toga bih ja čak i govorila o romanu omnibusu ali nisam kompetentna da o tome trabunjam, bar dok ne dobijem diplomu).

Sva tri rječnika sadrže odrednice koje potpomažu otkrivanje toga šta se desilo sa Hazarima i kojoj su se vjeri priklonili - i to je, uslovno rečeno, fabula romana.

Međutim, veoma je zanimljivo kako se autor postavio prema čitaocu. Naime, daje nam bezgraničnu slobodu kako ćemo čitati rječnik. Da li od korice do korice, od zada ka naprijed, iz sredine, nasumično... međutim, to je samo privid jer kako god čitali autor nam ne ostavlja prostora da sami izvlačimo zaključke jer su oni dati spajanjem posljednjih rečenica muškog i ženskog rječnika (Pavić i bitch face).

Ali pored toga, struktura samog leksikona je zanimljiva jer su unutar samih odrednica autor poigrava sa više žanrova i stilova. Naći će se tu i dokumentarni stil, epistolarna forma, pjesme, narodna predanja itd. I sad zamislite sve to uklupiti tako da knjigu možete čitati kako hoćete?

Pavić se veoma dovitljivo poigrava sa nama dajući nam i tri vremenska sloja leksikona: srednjovjekovni, barokni i period XX vijeka (mada je u njegovo vrijeme nazivan savremenim slojem).

Takvi vremenski slojevi omogućavaju dodatne perspektive sagledanje istorije nestajanja jednog naroda. A način na koji Pavić piše o istini je zaista odličan. On govori o stvaranju istine na osnovu onoga šta joj daš. Hrišćani su dali podatke da je kagan(hazarski vođa) prešao u hrišanstvo, Judejci u njihovu vjeru, a Muslimani da se priklonio islamu. Čime se vraća na ono vječito: istoriju pišu pobjednici. Međutim, ovdje nema pobjednika jer su vremenski slojevi toliko isprepleteni i sam kraj! Kakav paralelizam i povezivanje kroz vijekove! (neću da kvarim).

A ono što ja uvijek zaboravim, a što je i neko nepisano pravilo postmodernizma, kroz čitav roman pratite motiv nestalog teksta (hello Ime ruže koje neću završiti za vrijeme ovog semestra :( ).

Ono što je meni lično bilo najzanimljivije bilo je shvatanje snova i fantastike. Svemu onome što se vezuje za snove i za neke vještine poput slikanja živopisa, pa čak i pisanja pridodati su elementi fantastike. Pavić fantastiku koristi da bi snove i lovce snovima predstavio što stvarnijim, a opet sa druge strane kroz fantastiku zapravo provlači autopoetičke momente. Taj nestali narod je neuhvatljiv poput snova koje tri lovca na snove pokušavaju uloviti i sastaviti priču o Hazarima i polemici, odnosno preobraćenju Hazara u jednu od tri velike religije.

5/5

L. N. Tolstoj ~ Ana Karenjina

Da li je do Ane, da li je do mene, da li je do Tolstoja - moje mišljenje se nije promijenilo od srednje škole. Ana je jedna sebična, samoživa žena koja je razorila sve oko sebe i odlučila da je lakše ubiti se a ne suočiti se s haosom koji je napravila.

Roman nije samo Ana Karenjina i njeni sebični nagoni (hvala Bogu) već i duboko intimni odnosi Ljevina i njegove duše, i njegove Kiti.

Kako u suštini pratimo dvije linije priče Ana-Vronski, Kiti-Ljevin, i naravno tu su Doli-Oblonski koji predstavljaju neku mješavinu dvije već navedene linije.

Ana i Ljevin su dvije strane istog novčića (školski primjer kontrasta)biraju dva različita puta. Ana ide ka destrukciji porodice, a Ljevin ka njenom stvaranju. Anina ljubav je fizička, dok je Ljevinova ona najintimnija vrsta.

Već na samom početku saznajemo da je Ana, avaj, ljepotica kakve nema i naravno, Vronski je na glasu i dolazi do ljubavi na pravi pogled (bukvalno) i avaj, sve kreće nizbrdo jer je Ana shvatila da sve treba da uništi oko sebe kako bi bila srećna. Što joj se obija o glavu jer je i Vronski samoživa priroda i ne mogu se uskladiti nikako. Ono što ona želi nije ono što on želi. Ta dva duha nisu spremna na požrtvovanje i kompromise (na našu žalost jer smo mi oni jadnici koji proživljavaju Anina rastrojstva). Naravno, Tolstoj nam već od početka daje nagovještaje šta će se desiti sa njegovom strasnom junakinjom: smrt na stanici kada se ona i Vronski prvi put vide, snovi koji se ponavljaju, ona prokleta crna haljina zbog koje mnogi dobiše jedinice... Tolstoj ju je postavio u takvu situaciju iz koje nema izlaza samo smrt.

S druge strane uporedo teče život Kiti i Ljevina(koji predstavlja samog Tolstoja) i njihovo stvaranje idealne porodice. Naravno, tu su mnogi opisi sela i seoskog života (košenje je mnogo zanimjivije od onog prokletog lova koji se proteže 10 glava >.< ). Naravno, Ljevin teži idealnoj porodici i životu ali i on, kao i Ana, je duboko složena ličnost i ubrzo shvata da ono što on želi i kako želi nije moguće. On ne vjeruje, on je čovjek od razuma i kroz smrt svoga brata i rođenje djeteta (za njega je i rođenje smrt) počinje polako da se mijenja. Shvata da odgovore na najbitnija pitanja ne može spoznati kroz razum. Neki odgovori su jednostavni, a neke odgovore spoznamo tek na kraju.

Ovaj roman je nemoguće pročitati i ostati ravnodušan, ne samo zato što vas Ana iznervira, već što je on i danas unekoliko aktuelan. I danas postoji da pozorišna scena društva na kojoj se svi pretvaramo da smo nešto što nismo, a oni koji iskoče iz tog okvira (Ana i Ljevin) ili završe samodestrukcijom ili se udalje od tog lažnog sjaja pozornice.

Naravno, Ana i ja se nećemo voljeti sve do kraja mog života jer takve samožive prirode jednostavno uništavaju sve oko sebe pa se onda kaju, a svoje grijehe 'okaju' tako što prave još veći haos bježeći od suočavanja. Ali sa druge strane, LJevinova priča mi je mnogo draža i bliža jer valjda svi nekad dođemo u tu fazu kada zavolimo tih 5 strana 'košenja trave'.

P.S. Stiva Oblonski je moja sreća u ovom romanu jer, iako samoživ i hedonista kao i sestra, Stiva je prostdušan, pomalo glup i odvratan prema Doli ali Stiva je čovjek. A svi smo mi pomalo Stiva (jer su Ana i Ljevin krajnji kontrasti ličnosti).

4/5

Mary Shelley, "Frankenstein"

Frankenstein ili moderni Prometej (Frankenstein, or, The Modern Prometheus), jedno je od vrhunskih ostvarenja gotičke literature.  Priča je to o znanstveniku, Victoru Frankensteinu, i njegovu znanstvenom pothvatu, stvaranju čudovišta ljudskoga obličja, bez imena, kojega se uvriježilo nazivati imenom tvorca, Frankenstein. Roman je remek-djelo tada devetnaestogodišnje spisateljice Mary Shelley. Roman je nastao u okviru natjecanja u oponašanju njemačkih priča gotičkog ugođaja, koje su navečer čitali u Bayronovoj vili, i trebao je »slediti krv u žilama i ubrzati otkucaje bila«. Objavljen je 1818, a drugo izdanje, 1831, znatno je izmijenjeno ne samo stilski nego i u razrađenosti karakterizacije likova, posebice Frankensteina.

Za ovu sam priču vjerovala da je znam usprkos činjenici da nisam pročitala knjigu niti pogledala ijednu od ekranizacija. Samo sam znala za lik čudovišta koje ima vijke u svojim sljepoočnicama. Stoga nisam znala ni da Frankenstein zapravo nije čudovište, nego njegov stvoritelj, a nisam znala ni zbog čega je Frankensteinovo čudovište uopće čudovište. Da sve to konačno shvatim, odlučila sam konačno pročitati taj općepoznati klasik.

Glavni lik, baš kao što sam naziv knjige govori, je znanstvenik Victor Frankenstein koji priča svoju priču nekom kapetanu (?) broda na kojem se našao tijekom svojeg neumornog lova na svoje čudovište koje je počinilo nezamislive strahote našem iscrpljenom znanstveniku. Na tom brodu on na svojoj smrtnoj postelji odlučuje ispričati svoju životnu priču.

Sve što sam mislila da znam o Frankesteinu (a zapravo nisam znala ništa) ispalo je skroz krivo. Bila sam potpuno iznenađena kada sam shvatila da su Frankenstein i njegovo čudovište jednako emocionalni kao bilo koji drugi likovi koje sam voljela u knjigama i nisu bili potpuno zle osobe, odnosno nisam ih mogla odrediti kao crne ili kao bijele. Bili su mješavina i jednog i drugog, svaki svoje nijanse sive, svaki sa svojim grijesima i snovima. Victor započinje kao wunderkind, iznimno pametan i nadaren. Budući da je iskusio smrt izgubivši majku, ne čudi da mu je opsesija postala pokušati stvoriti novi život, ali ne biblijskim putem, nego putem znanosti; cilj mu je bio ponovno oživjeti ono što je priroda označila kao mrtvo. Kad mu je to uspjelo, grotesknost i strašan izgled oživljenog bića uplašila je Victora toliko da je u potpunom strahu ostavio izgubljeno i dezorijentirano biće da se samo snalazi u nepoznatom svijetu.

Demon, kako Victor u više navrata naziva svoje stvorenje, se zaklinje da će uništiti Victora i ne poznaje toplinu i dobrotu za koju ljudski rod može biti sposoban te svoju zakletvu lako ostvaruje ubijajući ljude do kojih je Victoru stalo.

U nekim ogledima ove knjige naišla sam na razočaranje čitatelja kojima je bila obećana strava i užas na koju su navikli iz horora u novije doba, ali to nisu našli u ovoj knjizi. Strava ove knjige je činjenica da je Victor uspio izmijeniti prirodni tijek života i smrti te je za to trebao platiti najvišu cijenu. Vjerojatno su opisi ubojstava koje je čudovište počinilo u doba Mary Shelley ledili krv u žilama, naročito čitateljica za koje je ovaj žanr prvenstveno i bio namijenjen, ali današnjem čitatelju (ili barem meni) ti opisi nisu predstavljali prevelik problem i više me zanimala psihologizacija likova. Na trenutke se može osjetiti da je djelo pisala 19-godišnja djevojka, ali sve u svemu, iznimno zanimljivo štivo u kojem je Shelley uspjela opisati traumu kako stvoritelja tako i stvorenja koje se samo moralo snalaziti u grubom i neprijateljskom svijetu. Može se postaviti pitanje jesmo li i mi možda takva čudovišta otuđena od svog stvoritelja i na što smo spremni da mu se eventualno osvetimo.

- Luna

''Nepodnošljiva lakoća postojanja'' ~ Milan Kundera

Nepodnosljiva lakoca postojanja roman Milana Kundere, neobicna je ljubavna prica. Tomas i Tereza sreli su se u jednom malom ceskom gradu i proveli zajedno nesto manje od jednog sata. Otpratila ga je do vlaka za Prag, a deset dana poslije dosla je za njim. Vodili su ljubav jos istoga dana, no ona je tijekom noci dobila temperaturu te je s gripom ostala kod njega citav tjedan. Nakon toga se vratila u svoj mali gradic, dvjestotinjak kilometara od Praga. Tomas je shvatio da se zaljubio i tada je morao odluciti da li da je pozove da se preseli k njemu, ili ne. Jedna i druga mogucnost imale su dobrih strana, no nije mogao znati koja je prava dok nije probao. Tako ju je na kraju pozvao da dode.

Osvjetljavanje egzistencije, 'ispitivanje sta je ljudski zivot u klopci u koju se pretvorio svijet' - to je sustina ovog Kunderinog romana. Prije roman ljubavi nego roman o ljubavi, Nepodnosljiva lakoca postojanja u svom polifonom iskazu, ima i potresnih akorda o smrti, o organizovanom zaboravu kome su izlozeni i narodi i pojedinci. 

Da li ste ikada doživjeli da već nakon prve knjige osjetite povezanost sa stilom nekog autora? Nakon druge da već znate da volite tog pisca? Da vam se njegove riječi prosto slijevaju u krvotok? Osjećaj da zapravo pričate sa tim autorom? Ako jeste ili ako pak niste, počnite sa Kunderom. Zaista fenomenalan i divan pisac.

Sa Kunderom se po prvi put susretoh u Smiješnim ljubavima. Tu me je privukao ali Nepodnošljivom lakoćom postojanja me je kupio.

Na prvi pogled ovo je ljubavni roman. Priča o doktoru Tomašu i seoskoj djevojci Terezi koja se osjeća zarobljeno u svome malom mjestu, a zatim se pojavljuje Tomaš. Muškarac iz grada. Drugačijeg mentaliteta od ostalih muškaraca sa kojima se susretala.

Ali ovo nije ljubavna priča, iako roman prati životni put Tomaša i Tereze, koji nakon šest slučajnosti zauvijek isprepliću svoje životne niti.

Iako je u Tomašev život došla nizom šest slučajnosti, a zatim tu i ostala, ispostaviće se da je Terezina slabost i krhkost ono što je zapravo stavilo povodac na Tomaševu slobodu i nezavisnost. Jer, dok je Tomaš sloboduman, znatiželjan i za koga sloboda znači mnogo, Tereza je duboko moralna i tradicionalna osoba. Tomaševe avanture sa drugim ženama za njega ne predstavljaju čin ljubavi već samo traganje za onim različitim što svaka osoba posjeduje i koje se otkriva samo u najintimnijim trenucima; ali to nije ljubav za njega. Za njega je Tereza ljubav. Zbog njene slabosti i nezaštićenosti on se sve više veže, a u isto vrijeme se udaljava od svoje slobode. Dok Tereza Tomaševe avanture proživljava na dubokom psihološkom nivou-kroz snove. Njen život je postao agonija straha da li će je Tomaš ostaviti zbog druge žene. Svojim strahovima i snovima ona vezuje Tomaša za sebe, da bi na kraju shvatila da uprkos tome što je on jača osoba od nje, ipak je ona svojim strahovima i slabostima slomila njega i primorala ga zaboravi jedan dio sebe.

Sabina, Tomaševa ljubavnica, predstavlja sve ono neuhvatljivo i slobodno. Ona je slikarka koja duboko proživljava Praško proljeće. Za nju je veza sa Tomašom bila veza sa prošlošću. Jedina istinita, lišena kiča sadašnjosti i pretvaranja. Kiča komunizma koji je navirao u Prag. Ali njena veza sa Francom je bila površna. Franc je nije shvatao. On je bio opčinjen njenom slobodom, nezavisnošću mislići da je i on takav. Ali za Sabinu, on je bio samo jedan u nizu pomodara, jer za nju je intimnost najvažnija. Dok god je nešto skriveno ono je intimno, ali kada svi znaju za to to prestaje da ima draž, osjećaje postaje lažno i nesvjesno se pokorava željama ostalih.

Kroz Praško proljeće, živote Tereze i Tomaša, Sabininu emigraciju Kundera priča o međuljudskim odnosima. O potrebi za pripadnošću, potrebi za slobodom ali u isto vrijeme i za vezanošću. Jer, Tereza je željela pobjeći iz ralja svog malog mjesta, biti slobodna - ali je za nju sloboda bila potpuna predanost drugoj osobi. Tomaš je želio lakoću života, a shvatio je da iako je život u principu jednostavan, ta jednostavnost svakim korakom postaja teža i zahtijeva odricanja. Sabina je pokušala pobjeći od Praga, ali je duboko u sebi proživljavala Praško proljeće i ostala vezana za Prag ma koliko željela ostaviti sve to iza sebe, njena neuhvatljivost je postala svojevrstan zatvor.

Kroz Tomaševu i Terezinu priču Kundera nam filozfoskim pristupom, jezgrovitim pisanjem, jednostavnim ali ipak poetičnim stilom priča o prolaznosti, ljubavi, moralu, međuljudskim odnosima te istorijskim prilikama i njihovim uticajima na živote onih koji ih proživljavaju, slobodi ili pak zarobljenosti.

Zapakovan u ljubavnu priču, nije ljubavni roman, ali jeste roman u ljubavi, ljudskim potrebama i sputanostima. Ljudi traže u drugima ono što sami sebi ne mogu priuštiti i to dobijaju, ali to nije ljubav. Ta ljubav nije bezuslovna kao kod životinja, nije u svom čistom obliku. To je uslovljena ljubav koja jednoj osobi daje lakoću, a drugoj težinu.

- Hun

Ocjena: 4/5

'' Bela garda '' ~ Mihail Bulgakov

Bela garda prati život porodice Turbinih u jeku revolucije  koja je zahvatila carsku Rusiju. Mjesto radnje je Kijev, kao grad u kojem još ima carskih pristalica i njegovih oficira. Međutim, stanje unutar samog Grada nije bajno. Postoje carske pristalice okupljene oko ostataka carske vojske i Petljurovci, pristalice takozvanog Petljure. 

Porodica Trubina ostala je bez svoje majke i zeta koji je pobjegao čim je naslutio ishod bitke. Najstariji brat, Aleksandar, prijaviće se kao vojni ljekar, a najmlađi Nikolka je komandant voda. Okupljeni oko sestre Jelene koja predstavlja svojevrstan stub koji je jedini postojan u svom tom vrtlogu rata, braća Turbinih, zajedno sa porodičnim prijateljima oficirima Mišlajevskim i Krašom, pokušavaju očuvati porodični mir i staloženost u revoluciji.

Problem koji sam ja imala sa ovim roman jesu vremenski tokovi i perspektive iz kojih se priča. Za razliku od Majstora i Margarite u kojem je to odlično odrađeno, ovdje vas samo zbuni i dezorijentiše. U jednom trenutku ne  znate da li je neko uz bolješevike ili ne. Ne znate da li sada gledamo sve iz Nikolkine ili Krašove perspektive. 

Takav pogled na istorijske događaje koji su obilježili 20. vijek je mnogo konfuzan. Vividni opisi odjednom ustupaju mjesto monotonim dijalozima ili pak opisima sukoba koji su takođe monotoni da bih ih opet zamjenili vividni opisi pejzaža. 

Iako je ovo djelo nastalo prije Majstora i Margarite očekivala sam bar naznaku stila koji sam našla u Majstoru ali tome ni traga. SSSR je ovu knjigu okarakterisao kao antirevolucionarnu i protiv bolješevika te je kao takva bila i zabranjena u tadašnjoj SSSR. U biografijama Bulgakova možete čak naći i navode da je ovo svojevrsna autobiografija u kojoj Bulgakov priča o ruskoj inteligenciji i vječitom sukobu seljaka i oficira. Kako uprkos svemu inteligencija običnih ljudi, običnih građana uspijeva da se prilagodi strujama turbulentnog 20. vijeka i da ipak preživi. 

- Hun.

Ocjena: 2/5

Ernest Hemingway, "Kome zvono zvoni"

Povijesno - ljubavni roman koji govori o doživljajima američkog sveučilišnog profesora španjolskog jezika Roberta Jordana, koji sudjeluje u Španjolskom građanskom ratu kao dobrovoljac protiv fašista Francisca Franca, a na strani komunista. Sam roman bazira se na Hemingwayevim iskustvima u Španjolskoj tijekom rata.

Ponovno se vraćamo formi pitanja i odgovora na koja zajedno odgovaramo. :)

1. Što znači naslov romana? Kome zvono zvoni? Koje zvono?

H: Budući da se radnja romana odvija za vrijeme španskog građanskog rata, moje skromno mišljenje je da je u pitanju sam 'sat' Roberta odnosno, njegova savijest koja je svijesna u koliko je borbi učestvovala i šta je sve preživjela i vidjela toliko smrti i sada 'zvoni' upozoravajući Roberta da je to možda njegov posljednji voz.

Ali opet, to je moje mišljenje, sam naslov je zapravo iz poeme kojom Hemingvej otvara roman Džon Dona.

L: Hemingway je preuzeo ovo iz stiha Johna Donnea iz istoimene pjesme u kojoj Donne tvrdi da nijedan čovjek nije otok sam za sebe i da svačija smrt utječe na svakoga te ako čujemo zvono, ne trebamo se pitati kome zvoni, jer zvoni nama. Meni se ovo savršeno slaže s cijelom pričom u knjizi; ovaj dio o čovjeku kao otoku je definitivno siguran jer operacija u koju se upušta glavni lik Robert Jordan ne bi uspjela ako bi je izvodio samo Robert, već su mu bili potrebni ostali koje je zatekao na tom brdu. Onako usput kako je planirao dizanje mosta, tako se i povezao s tim ljudima i logično je da bi mu smrt nekih tih ljudi bila veoma potresna, stoga je i drugi dio o zvonu itekako moguće primijeniti u knjizi, jer em svima njima prijeti smrt, em su svi međusobno povezani.

2. Roman završava s Robertom Jordanom na rubu smrti, ali još uvijek živim, osjećajući "kako mu srce udara o tlo posuto borovim iglicama”.  Koji je efekt ovakvog kraja? Koliko bi roman bio drugačiji da je završio nakon njegove smrti?

H: Za mene je to klasični cliffhanger, što bi se reklo. Time nam je Hemingvej ostavio prostor, nakon što smo se izgubili u svakoj pori romana i postali Robert, da taj posljednji momenat Robertovog života ne bude njegov već naš. Mi smo ti koji su zapravo Robert. Mi smo onaj čije srce udara o tlo posuto borovim iglicama. Time je postigao jačinu koju ionako posjeduje svojim sirovim pisanjem.

Da se roman završio nakon njegove smrti emocije, ideje i misli koje smo u sadašnjem kraju dobili, ne bi postojale. Hemingvej je zaokružio roman na vrhuncu, a nama ostavio prostor da u svojoj glavi razradimo Robertovu smrt.

L: Ja sam bila ljuta. Završetak knjige je zapravo nedovršen ako gledamo po konvencionalnim pravilima igre pisanja knjiga koja nalažu da čitatelj bude zadovoljen potpunim krajem gdje postoji barem jedna sigurna stavka, koju onda čitatelj može svojom maštom nadograđivati i dodavati ili oduzimati od lika koliko želi. Ali ovaj kraj nam to ne daje, jer nismo sigurni je li Robert preživio (iako je velika vjerojatnost da nije) ili nije. Doista se roman prekida na vrhuncu i to eksplozivno (doslovno), jer konačno dobijemo ono što čekamo cijeli roman, ali to nam se odmah oduzima i ostavlja nas se praznih ruku. To je cliffhanger, ali poslije tog cliffhangera ne preostaje ništa nego pad u provaliju bez osiguranog mekog dočeka na noge. Ipak, efekt bi definitivno bio manji da se sve završilo nakon smrti; kao prvo, bili bismo sigurni da je umro i ne bismo mogli zamišljati mogućnost preživljavanja; kao drugo, bio bi to još jedan dosadan i uobičajen kraj knjige

.

3. Hemingwaya se kritizira da stvara plitke, stereotipne žene koji ili postoje da bi služile muškarcima ili su i same praktički muškarci. Spadaju li Marija i Pilar u ovu kategorizaciju i zašto?

H: Pilar je potpuno izgrađen lik. Od najtananije psihološke do najočiglednije fizičke osobine. Ona možda predstavlja klasičnu špansku ženu tj. ono što ja zamišljam klasičnom španskom ženom: živa je, vatrena, bahata, ponosna, nezavisna, borbena, inteligentna. Ima jasno definisane ženske crte i postupke koji isplivaju ispod oklopa koji joj je rat namijenio. Ona nije praktično muško, ona je žena koja je u datim uslovima našla način da preživi bez da služi muškarcu i bez da postane kao on. Sačuvala je svoju ženstvenost ispod oklopa opasne gerilke.

S druge strane Marija se možda naočigled čini kao stereotipno žensko koje žudi za zaštitom muškarca i kroz roman ona se zaista čini takvom, ali za mene Marija, nakon svega kroz šta je prošla i šta je preživjela, ne može biti žena koja služi muškarcu, koja žudi za njegovom zaštitom i ovisi o njemu. Ne. Takva žena ne bi mogla da se izbori sa onim sa čime se Marija izborila i izašla iz toga kao pobjednik.

L: Na prvi pogled da. Pilar je glava kuće, a Marija je Robertova, da prostite, kurva. Ali ako se malo razmisli, nije zapravo tako. Pilar je majka, brine o svima, trudi se da svima bude dobro, zadaje zapovijedi jer njenim ljudima to treba, a bivši zapovjednik se utopio u sebičnosti, a opet ostaje vjerna sebi i nema miljenika, iskrena je. Marija je prošla kroz trnje i kamenje u jako kratkom životnom periodu, neiskusna je i možda naivna, ali na dobar način. Zavoli Roberta svim srcem i daje mu cijelu sebe, ne zbog užitka, već zbog ljubavi.

4. Vrijeme je velika tema u romanu. Kako Pilarina svijest o vremenu utječe na njen stav o vezi između Roberta Jordana i Marije? Koje zaključke Robert Jordan donosi o svom životu tijekom kratkog vremena koje provodi s Marijom?

H: Pilar je svijesna vremena u kojem živi i živi za trenutak jer nikada ne zna kada će joj on biti posljednji. Zato ona zna da je za Mariju i Roberta ovo možda pogrešno vrijeme, ali je jedino vrijeme koje će dobiti. Dok se Robert jedino u takvim, ratnim, vremenima osjeća živim ali po prvi put tu živost kod njega budi ljudsko biće, a ne zadatak koji mora da obavi. Po prvi put je svjestan koliko mnogo može da izgubi ako pogriješi ili pogine u tom ratu. Po prvi put shvata da nema vremena. Da ga nikada neće imati. Da su ti trenuci koje mu je Pilar obezbjedila jedino što će dobiti.

L: Pilar inicira njihovu vezu jer je primijetila da se Robert i Marija međusobno privlače i svjesna je da se njima i inače kratak život dodatno skraćuje, jer su u ratu i moraju izvesti opasnu misiju, drugog vremena nema. Robert tada shvaća da i on može u to kratko vrijeme proživjeti isto ono ili čak više što prožive neki u 70 godina života.

5. Kako Hemingway čitatelju daje osjećaj da se dijalog odvija na španjolskom? Bi li postojala razlika u efektu knjige da se ne koristi tim sredstvom? Zašto?

H: Ja sam to osjetila samo onda kada bi Pilar ili Pablo naglasili da Robert priča na engleskom. Ili kada bi sam Robert rekao da je nešto odgovorio na engleskom. Ostatak dijaloga u romanu je za mene bio na španskom. Sada, za mene, da to nije tako uradio ja vjerovatno ne bih doživjela Roberta kao izuzetno osjetljivu osobu. Osobu koja se zna snalaziti i razmišljati pod pritiskom jer je on bio svjestan činjenice da u takvom vremenu i raspoloženju, stranac koji dolazi pomoći ljudima koji se bore u svom građanskom ratu uvijek će ostati stranac i neprijatelj ukoliko ne nađe način da poštuje tradiciju tog naroda. Za njega je to bio jezik. Jedini način da se približi, da uradi ono zbog čega je došao.

L: Osim što ubaci da je Robert nešto rekao na engleskom, on još neke izraze napiše izravno na španjolskom i prijevod nam se da u fusnotama. Da to ne radi, postoji mogućnost da bih zaboravila kako Robert i njegovi sugovornici ne govore istim jezikom. Sve ostalo prepisujem iz odgovora ispred. :D

6. Tko je izdajica u priči? Kakvu je štetu napravio? Što misliš zašto je postupao na način na koji je postupao?

H: Sada, kada razmislim, mislim da zapravo nije bilo izdajice. O da, Pablo je definitivno napravio greške koje su koštale ostale mnogo više nego što je to on mogao zamisliti. Ali Pablo se ponašao kao čovjek. Kao osoba. Preplašen, izgubljen i nepovjerljiv kao što bi svako od nas bio da se nađe u takvoj situaciji. Bio je osoba koja je odbila da navuče oklop i pregrmi taj rat.

I još nešto, ja samo moram da kažem da sam roman pročitala početkom ove godine, pa mi je sjećanje malo mutno i puno rupa. I still hope you’re gonna like it.

L: Prvi na pamet, naravno, pada Pablo. Njegove greške su uzrokovale velike probleme, ali ti problemi nisu bili neriješivi. Njegove greške su i razumljive, jer u njega je ušao onaj najgori strah koji čovjek može imati – strah od (neposredne) smrti.

"Blues miješane krvi", Esi Edugyan

Mladog, briljantnog trubača Hieronymusa uhitili su u džezerskom baru. Glazbenoj zvijezdi otad se gubi svaki trag. Imao je dvadeset godina. Bio je njemački državljanin. I bio je crnac.

Pedeset godina poslije Sidney Griffiths, jedini svjedok toga događaja, odbija govoriti o onome što je vidio. Kad ga posjeti Chip Jones, prijatelj i kolega iz benda, s pričom o otkriću čudnoga pisma, za Sida počinje putovanje prema vlastitu iskupljenju.

Od zadimljenih barova prijeratnog Berlina do pariških salona Sid vodi čitatelja kroz fascinantan, slabo poznati svijet, u srce svoje grižnje savjesti.

Blues miješane krvi uzbudljiva je i dirljiva priča o glazbi, rasnim razlikama, ljubavi i odanosti te o žrtvi koju od sebe tražimo i od drugih zahtijevamo uime umjetnosti.

Ova knjiga ima rat. Ima jazz. Glavna tema su prijateljstva između te nekolicine ljudi koje rat pritišće i ne da im da slobodno žive i koji se zbog toga moraju boriti ne samo sa samim ratom, već i jedni s drugima i sa samima sobom.

Cijela knjiga je zapravo borba. Prožeta je boli, ljubavlju, ljubomorom, glazbom i strahom. Mislim da je to relativno vjerna slika života u ratu. Pogotovo ako si manjina protiv koje je čitavi rat uperen. Autorica prekrasno opisuje iskustvo sviranja glazbe, pružajući tako uvid onima koji nemaju iskustva sa sviranjem kako je to kad ti sudjeluješ u stvaranju nečeg tako divnog kao što je glazba, a u ovom slučaju to je jedna od najtežih glazbi za izvedbu. Likovi nisu crno-bijeli, nego su u onoj pravoj sivoj zoni realnosti, gdje su svi i dobri i zli. Svakom liku mogu se nabrojati dobre i loše strane, opipljivi su i zbog njihovih se postupaka zapitate kako bi vi reagirali da ste se našli u njihovoj situaciji. Mislim da je autorica također uspjela uhvatiti raspoloženje rata, iako nije živjela u to doba; njena opisivanja probijanja kroz paničnu masu ljudi koja pokušava pobjeći iz Pariza kojem na vrata kuca okupacija od strane Švaba, kako je to napisano u knjizi, tjerala su me na kratko zatvaranje očiju i mrštenje. Njihovo bijedno životarenje na kruhu ili juhi od luka. Svađe i prepucavanja. Očijukanje i zaljubljivanje. Iz tih likova pršti mladost, iako zapravo ne znamo koliko su stari, osim za jednog lika. Možda su čak u tridesetima ili četrdesetima, ali ja sam ih zamišljala kao mladiće na pragu tridesetih, željne pustolovine i pune strasti za glazbu. To je možda jedino što ih povezuje i ta je veza toliko jaka da su spremni žrtvovati svoje snove i sebe za druge. A nekad možda i ne. Jer ipak je jedna od bitnih stavki ove knjige velika ljubomora i jedna teška izdaja koja je možda glavni pokretač priče, jer nam Sid želi ispričati svoju priču i ako bude imao dovoljno sreće i ako mi budemo milostivi, možda mu i oprostimo. Svi su mi likovi u ovoj knjizi najdraži, ne mogu nijednog posebno izdvojiti, jer su doista trodimenzionalni.

- Luna