Milorad Pavić ~ Hazarski rečnik

Prvo, ne znam da li da dam 4 ili 5 zvjezdica jer je bilo dijelova koji su me nervirali i gdje mi je dolazilo da Pavića gađam najdebljim rječnikom koji imam (ili Istorijom srpske književnosti).

Iako napisana krajem XX vijeka, Hazarski rječnik okarakterisan je prvom knjigom XXI vijeka.

Pavić je na veoma zanimljiv i eksperimentalan način stvorio svoj roman iliti roman-leksikon. Čitava priča kreće se oko Hazara, davno iščezlog naroda koji je ispovijedao nepoznatu vjeru na svom jeziku i oko Hazarske polemike - prelaska Hazara u jednu od tri religije: hriščanstvo, judaizam i islam.

Odmah na početku Pavić daje iscrpnu dokumentarnu građu koja potpomaže stvaranje njegove pseudo istorije, jer vi zaista na kraju imate osjećaj da je (ako ne sve) bar većina stvari zaista vjerodostojna.

Postojao je taj jedan Hazarski rječnik iz 17. vijeka koji je štampao Daubmanus i koji je danas izgubljen. Sada autor pokušava sklopiti taj 'rečnik rečnika', tj. rekonsturisati prvobitni iz 17. vijeka.

Romaneskno jezgro čine tri rječnika: hrišćanski, jevrejski i islamski koji zajedno čine Hazarski rječnik (zbog toga bih ja čak i govorila o romanu omnibusu ali nisam kompetentna da o tome trabunjam, bar dok ne dobijem diplomu).

Sva tri rječnika sadrže odrednice koje potpomažu otkrivanje toga šta se desilo sa Hazarima i kojoj su se vjeri priklonili - i to je, uslovno rečeno, fabula romana.

Međutim, veoma je zanimljivo kako se autor postavio prema čitaocu. Naime, daje nam bezgraničnu slobodu kako ćemo čitati rječnik. Da li od korice do korice, od zada ka naprijed, iz sredine, nasumično... međutim, to je samo privid jer kako god čitali autor nam ne ostavlja prostora da sami izvlačimo zaključke jer su oni dati spajanjem posljednjih rečenica muškog i ženskog rječnika (Pavić i bitch face).

Ali pored toga, struktura samog leksikona je zanimljiva jer su unutar samih odrednica autor poigrava sa više žanrova i stilova. Naći će se tu i dokumentarni stil, epistolarna forma, pjesme, narodna predanja itd. I sad zamislite sve to uklupiti tako da knjigu možete čitati kako hoćete?

Pavić se veoma dovitljivo poigrava sa nama dajući nam i tri vremenska sloja leksikona: srednjovjekovni, barokni i period XX vijeka (mada je u njegovo vrijeme nazivan savremenim slojem).

Takvi vremenski slojevi omogućavaju dodatne perspektive sagledanje istorije nestajanja jednog naroda. A način na koji Pavić piše o istini je zaista odličan. On govori o stvaranju istine na osnovu onoga šta joj daš. Hrišćani su dali podatke da je kagan(hazarski vođa) prešao u hrišanstvo, Judejci u njihovu vjeru, a Muslimani da se priklonio islamu. Čime se vraća na ono vječito: istoriju pišu pobjednici. Međutim, ovdje nema pobjednika jer su vremenski slojevi toliko isprepleteni i sam kraj! Kakav paralelizam i povezivanje kroz vijekove! (neću da kvarim).

A ono što ja uvijek zaboravim, a što je i neko nepisano pravilo postmodernizma, kroz čitav roman pratite motiv nestalog teksta (hello Ime ruže koje neću završiti za vrijeme ovog semestra :( ).

Ono što je meni lično bilo najzanimljivije bilo je shvatanje snova i fantastike. Svemu onome što se vezuje za snove i za neke vještine poput slikanja živopisa, pa čak i pisanja pridodati su elementi fantastike. Pavić fantastiku koristi da bi snove i lovce snovima predstavio što stvarnijim, a opet sa druge strane kroz fantastiku zapravo provlači autopoetičke momente. Taj nestali narod je neuhvatljiv poput snova koje tri lovca na snove pokušavaju uloviti i sastaviti priču o Hazarima i polemici, odnosno preobraćenju Hazara u jednu od tri velike religije.

5/5

L. N. Tolstoj ~ Ana Karenjina

Da li je do Ane, da li je do mene, da li je do Tolstoja - moje mišljenje se nije promijenilo od srednje škole. Ana je jedna sebična, samoživa žena koja je razorila sve oko sebe i odlučila da je lakše ubiti se a ne suočiti se s haosom koji je napravila.

Roman nije samo Ana Karenjina i njeni sebični nagoni (hvala Bogu) već i duboko intimni odnosi Ljevina i njegove duše, i njegove Kiti.

Kako u suštini pratimo dvije linije priče Ana-Vronski, Kiti-Ljevin, i naravno tu su Doli-Oblonski koji predstavljaju neku mješavinu dvije već navedene linije.

Ana i Ljevin su dvije strane istog novčića (školski primjer kontrasta)biraju dva različita puta. Ana ide ka destrukciji porodice, a Ljevin ka njenom stvaranju. Anina ljubav je fizička, dok je Ljevinova ona najintimnija vrsta.

Već na samom početku saznajemo da je Ana, avaj, ljepotica kakve nema i naravno, Vronski je na glasu i dolazi do ljubavi na pravi pogled (bukvalno) i avaj, sve kreće nizbrdo jer je Ana shvatila da sve treba da uništi oko sebe kako bi bila srećna. Što joj se obija o glavu jer je i Vronski samoživa priroda i ne mogu se uskladiti nikako. Ono što ona želi nije ono što on želi. Ta dva duha nisu spremna na požrtvovanje i kompromise (na našu žalost jer smo mi oni jadnici koji proživljavaju Anina rastrojstva). Naravno, Tolstoj nam već od početka daje nagovještaje šta će se desiti sa njegovom strasnom junakinjom: smrt na stanici kada se ona i Vronski prvi put vide, snovi koji se ponavljaju, ona prokleta crna haljina zbog koje mnogi dobiše jedinice... Tolstoj ju je postavio u takvu situaciju iz koje nema izlaza samo smrt.

S druge strane uporedo teče život Kiti i Ljevina(koji predstavlja samog Tolstoja) i njihovo stvaranje idealne porodice. Naravno, tu su mnogi opisi sela i seoskog života (košenje je mnogo zanimjivije od onog prokletog lova koji se proteže 10 glava >.< ). Naravno, Ljevin teži idealnoj porodici i životu ali i on, kao i Ana, je duboko složena ličnost i ubrzo shvata da ono što on želi i kako želi nije moguće. On ne vjeruje, on je čovjek od razuma i kroz smrt svoga brata i rođenje djeteta (za njega je i rođenje smrt) počinje polako da se mijenja. Shvata da odgovore na najbitnija pitanja ne može spoznati kroz razum. Neki odgovori su jednostavni, a neke odgovore spoznamo tek na kraju.

Ovaj roman je nemoguće pročitati i ostati ravnodušan, ne samo zato što vas Ana iznervira, već što je on i danas unekoliko aktuelan. I danas postoji da pozorišna scena društva na kojoj se svi pretvaramo da smo nešto što nismo, a oni koji iskoče iz tog okvira (Ana i Ljevin) ili završe samodestrukcijom ili se udalje od tog lažnog sjaja pozornice.

Naravno, Ana i ja se nećemo voljeti sve do kraja mog života jer takve samožive prirode jednostavno uništavaju sve oko sebe pa se onda kaju, a svoje grijehe 'okaju' tako što prave još veći haos bježeći od suočavanja. Ali sa druge strane, LJevinova priča mi je mnogo draža i bliža jer valjda svi nekad dođemo u tu fazu kada zavolimo tih 5 strana 'košenja trave'.

P.S. Stiva Oblonski je moja sreća u ovom romanu jer, iako samoživ i hedonista kao i sestra, Stiva je prostdušan, pomalo glup i odvratan prema Doli ali Stiva je čovjek. A svi smo mi pomalo Stiva (jer su Ana i Ljevin krajnji kontrasti ličnosti).

4/5

'' Zovem se Crveno'' ~ Orhan Pamuk

Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.

Pričati priču iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge. Da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću je veoma težak posao. Naročito kada prvo poglavlje priča iz perspektive i mrtvaca i počinje rečenicom: 'Ja sam sada leš na dnu neke jame.' Veoma je teško. Čak i kada su ostala poglavlja pored ljudskih likova, apstraktna poput Šejtana, Crvene boje i određenih dijelova sa slika. Ali Pamuk to radi sa toliko talenta i znanja da je u jednu ruku nevjerovatno, a u drugu jezovito.

Roman se bazira, a i počinje, na smrti jednog od iluminatora (slikara) u Osmanskom carstvu koji je zajedno sa četvoricom svojih drugova radio na tajnoj knjizi za Padišaha (sultana). Međutim, njegova smrt i radnja romana koja kreće sa tom smrću samo su paravan za ono o čemu se stvarno radi.
Pamuk na zadivljujući način kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora. Majstora svoga zanata.
Pamuk nam govori kako umjetnost u Islamu nije cijenjena kao u Evropi toga doba. Posebno slikarstvo. Kaligrafija je bila više cijenjena, ali ne i slikarstvo iliti iluminacija. Zašto? Zato što se time čovjek postavljao u rang sa Allhom. Gledao je svijet poput onoga koji ga je stvorio, a nije imao pravo na to. Zato su osmanski iluminatori slikali po određenim pravilima koja su obuhvatala odsustvo individualnosti i stila, autorstva i perspektive. Sve dok se Tetak ne upozna sa evropskim stilom koji razvija perspektivu i slika stvari onakve kakve jesu, a ne onako kako ih Bog vidi.
To je zapravo zaplet i cijela priča se vrti oko toga kako je Tetak uticao na sultana da se napravi tajna knjiga koju će raditi iluminatori ali tehnikom evropskih slikara. A to je bogohuljenje.  Oko knjige se širi čitav niz smrti i mijenjanja ličnosti samih likova kao i začetak mijenjanja islamskog pogleda na umjetnost.

Pamuk zaista na zadivljujući način pripovijeda o stanju u Islamu. Daje nam uvid u vjersku tradiciju kao i u tradiciju samog iluminatorskog zanata koji će se morati prilagoditi novom vremenu u kojem umjetnost dobija na vrijednosti i koja će iz vijeka u vijek napredovati. Na pomalo brutalan način opisao je pokušaj čuvanja starih običaja, ali je paralelno sa tim kroz likove Šekure i Crnog prikazao kako su promjene neminovne i kako se moramo njima prilagoditi.

Ocjena: 4/5

- Hun.

Trilogija 'Magle' ~ Karlos Ruis Safon

Komplet od tri knjige u zaštitnoj kutiji. Sjedinjena u TRILOGIJU MAGLE motivima mora, svetlosti i tame, utvara i tajni, Safonova najranija dela - romani namenjeni tinejdžerima - pobrali su brojne nagrade, ali i simpatije velikog broja čitalaca širom Španije i Italije.
Serijal čine:
Princ magle
Ponoćna palata
Septembarska svetla

Šta reći? Očekivala sam više od Safona ovdje jer me je sažetak na kraju svake knjige zaintrigirao. Međutim, možda sam očekivala previše jer je Senka vetra ostavila dubok utisak na mene i očekivala sam nešto slično. Naravno, shavatam da su ovo bile njegove prve knjige i da se tek kasnije razvio u pisca koji ima prepoznatlji i prelijep stil pisanja, ali opet sam bila razočarana.

Kao što je u sažetku kompleta već rečeno, tri knjige su potpuno tri nezavisne priče. Povezane gotskim motivima, paranormalnim, tamom, svjetlošću i morem (ili vodom). Sile dobra i zla su u sukobu gdje na kraju pobijedu odnose sile dobra, mada uz poneke gubitke.

Sve tri priče su zanimljive na svoj način i nekako jezive. Naročito  Septembarska svetla koja uključuju tvorca igračaka i njegov dvorac pun igračaka koje počinju da se kreću same od sebe (iskreno, nemam strah od igračaka i klovnova, ali je poprilično jezivo kada hrpa igračaka oživi). Prva i posljednja knjiga su bile više djetinjaste, da se tako izrazim, druga u nizu je bila mračnija i teža od ostalih. Ponoćna palata je nagovijestila onaj stil pisanja i misterije koji će postati zaštitni Safonov znak. Krećući se ulicama ukletog grada isprepliću se prošlost i sadašnjost, mladi životi uvučeni u mračne tajne roditelja. Zanimljivo sa mnogo retrospekcije (što ja lično volim).
Ali što se tiče sveukupnog utiska nisam oduševljena, ali nisam ni razočarana uzevši u obzir da su mu ovo prva djela i da je sam rekao da ih nije želio mijenjati.

Ocjena: 3/5

- Hun

Predivna stvorenja ~ Kami Garsija i Margaret Stol

Bestseler New York Timesa.
Neke ljubavi su suđene... Druge su uklete...
U okrugu Getlin nije bilo iznenađenja. Bar sam tako mislio. Ispostavilo se da nisam mogao biti dalje od istine. Bilo je tu nekakvo prokletsvo. Bila je tu jedna devojka. A na kraju, bio je tu i grob.
Lina Djukejn razlikuje se od svih sa kojima se mali južnjački grad Getlin dosad susreo i pokušava da sakrije svoje moći i prokletstvo koje generacijama progoni njenu porodicu. Ali čak ni među zaraslim baštama, mračnim močvarama i ruševnim grobljima tajna ne može zauvek ostati skrivena.
Itana Vejta, koji odbrojava mesece kad će pobeći iz Getlina, progone snovi o prelepoj devojci koju nikad nije upoznao. Kad se Lina doseli na najstarije i najozloglašenije imanje u gradu, Itan oseća da ga njoj vuče nešto neobjašnjivo i odlučuje da otkrije kakva je to veza između njih.
U gradu u kome nema iznenađenja, jedna tajna mogla bi promeniti sve.
„Sjajno napisano, tajanstveno, uzbudljivo i originalno. Progutala sam je.“Melisa Mar, autorka New York Timesovog bestselera Wicked Lovely
„Raskošni južnjački gotski roman čiji vas nezaboravni, ekscentrični likovi uvlače u svoj zadivljujući svet.“Holi Blek, autorka New York Timesovog bestselera Tithe: A Modern Faerie Tale
„Divna, nezaboravna mračna fantazija, skupina očaravajućih likova, raskošna gotska postavka – ovo je prvi roman na koji treba obratiti pažnju.“Kasandra Kler, autorka New York Timesovog bestselera City of Bones
„Izvanredno ispričano i nezaboravno.“Mišel Zink, autorka romana Prophecy of the Sisters

 Hun i ja dale smo si mali izazov, da pročitamo istu knjigu i zajednički napišemo recenziju. Ako nastavite čitati (a znamo da hoćete) moći ćete vidjeti naša viđenja knjige „Divna stvorenja“ .

Kad sam primila knjigu „Divna stvorenja“ u ruke, bila sam oduševljena osjećajem koji mi je pružala – meke korice, debela knjiga, samo sam htjela ležati u stražnjem dvorištu i grliti tu knjigu. Ali pročitala sam je. Knjigom nisam toliko oduševljena, ali ne mogu reći da je nisam čitala bez onog osjećaja koji me tjera da neprimjetno letim kroz poglavlja. Jako sam brzo napredovala, iako sam naišla na hrpu stvari koje mi se nisu baš sviđale. Stvarno ne znam što me guralo naprijed, budući da su mi dva glavna lika (najglavnija i općenito, dva lika bez kojih priča ne bi ni postojala) išli užasno na živce. Lena i Ethan, zabranjeni par, nemoguća misija, ona čarnica ili vještica, što god, a on običan, mali smrtnik. Običan smrtnik sklon patetici i sladunjavosti. Ne znam ima li ikakve veze što glavnog muškog lika pišu dvije žene ili stvarno postoje takvi dečki, ali kod Ethana mi se nekako previše činio da ima nešto žensko u sebi – čini se da mu je jako važno što ostali nose, jer svaki put kad predstavlja lika, obavezno predstavi što taj lik ima na sebi. Nakon nekog vam vremena to počne ići na živce. Osim toga, sva ta ljubavna i romantična prenemaganja između Ethana i Lene su apsolutno nepodnošljiva. Nisam osjećala trunke kemije među njima, a vjerujte mi  to je važno čak i u knjizi. Imala sam dojam da su autorice sve te patetične dodire i razgovore između mladih ljubavnika (ne doslovnih, njega bi ubio bilo kakav uzbudljiviji fizički odnos – ne smiju se ni malo strastvenije poljubiti, a da on ne doživi mali srčani udar, no to ih nije spriječilo da isprobavaju i da ja moram čitati kako su se istinski poljubili) prepisale iz Sumraka. Ni k od kemije. Mislim da sam više kemije osjetila između Belle i Edwarda. Zapravo, sigurno sam više kemije osjetila između Belle i Edwarda. Ako vas glavni likovi tjeraju na kolutanje očima svaki put kad se pojave na stranici knjige, onda to vjerojatno znači da ćete knjigu ispustiti prvom prilikom. Ali nije tako. Ova knjiga ima nešto čarobno u sebi, stvarno ne znam što, ali htjela sam je pročitati do kraja.  Pretpostavljam da je taj osjećaj stvarala pozadinska priča o tajnom svijetu Gatlina i svijetlih/tamnih, ali definitivno tajnih stvorenja koja obitavaju u njemu. Ta je priča definitivno jača od one priče u Sumraku i nekako je logičnija, potpunija. Zanimljiva je i intrigantna. Ako zanemarimo pain in ass glavne likove, ova knjiga zaslužila bi 4 zvjezdice. Zamršeni odnosi, zamršena povijest, mračne tajne i  moćna neljudska bića koja se na kraju knjige razmeću svojim sposobnostima spasili su stvar i osigurali knjizi tri zvjezdice od mene. Budući da sam na pola druge knjige, očekujem manje dosadnih cmakanja između Lene i Ethana i malo više čiribu čiriba akcije u nastavku.

-          Luna

Kao što je to Luna rekla, dobićete dva uvida u ovo, oh tako ljubavlju ispunjeno, djelo. J

Odmah na početku moram da se složim sa njom. Čim sam dobila knjigu javio se taj neki čarobni osjećaj zbog debljine same knjige te dizajna korica. Ali. Uvijek to ali. Ne da sam bila razočarana, knjiga zaista ima nešto što te tjera da prevrćeš stranicu za stranicom i očekuješ još. Možda je razlog veličina poglavlja ili ne, ali knjigu zasigurno nećete ispuštati iz ruku.

Prateći Itanov život koji se odvija u malo zapuštenom gradu Gejtlinu, upoznajemo i Lenu mladu činotvorku koja je toliko opsjednuta i prestrašena svojim nadolazećim 16. rođendanom koji će odlučiti da li će je prisvojiti Mračna ili Svijetla strana. Eh, kad bi to bila priča bilo bi mnogo zanimljivije. Čitava priča počinje kada se (nećete vjerovati) Itan i Lena sretnu i on shvati da je to djevojka iz njegovih snova i ludo se zaljubi u nju. Ali avaj, on je samo obični smrtnik i Lena ga pokušava zaštititi i udaljiti od sebe. Međutim, to se ne dešava i naravno, on saznaje sve o njoj te je pokušava zaštiti. I tako priča ide i patetika između njih dvoje se razvija dalje i dalje, čitavih 500 stranica. Zaista, da priča nije imala pozadinsku priču o činotvorcima, istoriji i magiji ne bih je čitala jer je sva ta ljubav između njih dvoje toliko loše napisana. Kao što je Luna rekla, čak su i Edvard i Bela boli likovi i imali su bolju hemiju.  Dok sam čitala imala sam osjećaj da je to toliko isforsirano i lažno. Da bi se čak i njih dvoje (da su stvarni) postidjeli. Međutim, istorijska podloga Građanskog rata, te magija, vještice i čitav tajni svijet koji Gejtlin skriva i, ne zaboravimo Leninog ujaka Mejkena, dali su ono malo što mi je trebalo da završim knjigu. U drugom dijelu se zaista nadam da će biti manje Itana i Lene i njihove drame koja je toliko nepotrebna, a više magije i istorije o činotvorcima. Jer iako je u suštini Itan nosilac čitave priče (on je pripovjeda) u par navrata sam imala osjećaj da je Lena muško a on žensko. Previše je patetičan i toliko pokušava biti drugačiji da ga to samo još više čini dijelom mase.

Kao što je Luna rekla, samo zbog činotvoraca, magije, nadljudskih bića i istorije knjiga je zaslužila malo veću ocjenu, a moram priznati da su i opisi divno napisani. Zaista sam mogla zamisliti sav taj grandizoni pejzaž Juga i njihove običaje i konzervativnost. Zato od mene:

- Hun