''Nepodnošljiva lakoća postojanja'' ~ Milan Kundera

Nepodnosljiva lakoca postojanja roman Milana Kundere, neobicna je ljubavna prica. Tomas i Tereza sreli su se u jednom malom ceskom gradu i proveli zajedno nesto manje od jednog sata. Otpratila ga je do vlaka za Prag, a deset dana poslije dosla je za njim. Vodili su ljubav jos istoga dana, no ona je tijekom noci dobila temperaturu te je s gripom ostala kod njega citav tjedan. Nakon toga se vratila u svoj mali gradic, dvjestotinjak kilometara od Praga. Tomas je shvatio da se zaljubio i tada je morao odluciti da li da je pozove da se preseli k njemu, ili ne. Jedna i druga mogucnost imale su dobrih strana, no nije mogao znati koja je prava dok nije probao. Tako ju je na kraju pozvao da dode.

Osvjetljavanje egzistencije, 'ispitivanje sta je ljudski zivot u klopci u koju se pretvorio svijet' - to je sustina ovog Kunderinog romana. Prije roman ljubavi nego roman o ljubavi, Nepodnosljiva lakoca postojanja u svom polifonom iskazu, ima i potresnih akorda o smrti, o organizovanom zaboravu kome su izlozeni i narodi i pojedinci. 

Da li ste ikada doživjeli da već nakon prve knjige osjetite povezanost sa stilom nekog autora? Nakon druge da već znate da volite tog pisca? Da vam se njegove riječi prosto slijevaju u krvotok? Osjećaj da zapravo pričate sa tim autorom? Ako jeste ili ako pak niste, počnite sa Kunderom. Zaista fenomenalan i divan pisac.

Sa Kunderom se po prvi put susretoh u Smiješnim ljubavima. Tu me je privukao ali Nepodnošljivom lakoćom postojanja me je kupio.

Na prvi pogled ovo je ljubavni roman. Priča o doktoru Tomašu i seoskoj djevojci Terezi koja se osjeća zarobljeno u svome malom mjestu, a zatim se pojavljuje Tomaš. Muškarac iz grada. Drugačijeg mentaliteta od ostalih muškaraca sa kojima se susretala.

Ali ovo nije ljubavna priča, iako roman prati životni put Tomaša i Tereze, koji nakon šest slučajnosti zauvijek isprepliću svoje životne niti.

Iako je u Tomašev život došla nizom šest slučajnosti, a zatim tu i ostala, ispostaviće se da je Terezina slabost i krhkost ono što je zapravo stavilo povodac na Tomaševu slobodu i nezavisnost. Jer, dok je Tomaš sloboduman, znatiželjan i za koga sloboda znači mnogo, Tereza je duboko moralna i tradicionalna osoba. Tomaševe avanture sa drugim ženama za njega ne predstavljaju čin ljubavi već samo traganje za onim različitim što svaka osoba posjeduje i koje se otkriva samo u najintimnijim trenucima; ali to nije ljubav za njega. Za njega je Tereza ljubav. Zbog njene slabosti i nezaštićenosti on se sve više veže, a u isto vrijeme se udaljava od svoje slobode. Dok Tereza Tomaševe avanture proživljava na dubokom psihološkom nivou-kroz snove. Njen život je postao agonija straha da li će je Tomaš ostaviti zbog druge žene. Svojim strahovima i snovima ona vezuje Tomaša za sebe, da bi na kraju shvatila da uprkos tome što je on jača osoba od nje, ipak je ona svojim strahovima i slabostima slomila njega i primorala ga zaboravi jedan dio sebe.

Sabina, Tomaševa ljubavnica, predstavlja sve ono neuhvatljivo i slobodno. Ona je slikarka koja duboko proživljava Praško proljeće. Za nju je veza sa Tomašom bila veza sa prošlošću. Jedina istinita, lišena kiča sadašnjosti i pretvaranja. Kiča komunizma koji je navirao u Prag. Ali njena veza sa Francom je bila površna. Franc je nije shvatao. On je bio opčinjen njenom slobodom, nezavisnošću mislići da je i on takav. Ali za Sabinu, on je bio samo jedan u nizu pomodara, jer za nju je intimnost najvažnija. Dok god je nešto skriveno ono je intimno, ali kada svi znaju za to to prestaje da ima draž, osjećaje postaje lažno i nesvjesno se pokorava željama ostalih.

Kroz Praško proljeće, živote Tereze i Tomaša, Sabininu emigraciju Kundera priča o međuljudskim odnosima. O potrebi za pripadnošću, potrebi za slobodom ali u isto vrijeme i za vezanošću. Jer, Tereza je željela pobjeći iz ralja svog malog mjesta, biti slobodna - ali je za nju sloboda bila potpuna predanost drugoj osobi. Tomaš je želio lakoću života, a shvatio je da iako je život u principu jednostavan, ta jednostavnost svakim korakom postaja teža i zahtijeva odricanja. Sabina je pokušala pobjeći od Praga, ali je duboko u sebi proživljavala Praško proljeće i ostala vezana za Prag ma koliko željela ostaviti sve to iza sebe, njena neuhvatljivost je postala svojevrstan zatvor.

Kroz Tomaševu i Terezinu priču Kundera nam filozfoskim pristupom, jezgrovitim pisanjem, jednostavnim ali ipak poetičnim stilom priča o prolaznosti, ljubavi, moralu, međuljudskim odnosima te istorijskim prilikama i njihovim uticajima na živote onih koji ih proživljavaju, slobodi ili pak zarobljenosti.

Zapakovan u ljubavnu priču, nije ljubavni roman, ali jeste roman u ljubavi, ljudskim potrebama i sputanostima. Ljudi traže u drugima ono što sami sebi ne mogu priuštiti i to dobijaju, ali to nije ljubav. Ta ljubav nije bezuslovna kao kod životinja, nije u svom čistom obliku. To je uslovljena ljubav koja jednoj osobi daje lakoću, a drugoj težinu.

- Hun

Ocjena: 4/5

'' Zovem se Crveno'' ~ Orhan Pamuk

Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.

Pričati priču iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge. Da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću je veoma težak posao. Naročito kada prvo poglavlje priča iz perspektive i mrtvaca i počinje rečenicom: 'Ja sam sada leš na dnu neke jame.' Veoma je teško. Čak i kada su ostala poglavlja pored ljudskih likova, apstraktna poput Šejtana, Crvene boje i određenih dijelova sa slika. Ali Pamuk to radi sa toliko talenta i znanja da je u jednu ruku nevjerovatno, a u drugu jezovito.

Roman se bazira, a i počinje, na smrti jednog od iluminatora (slikara) u Osmanskom carstvu koji je zajedno sa četvoricom svojih drugova radio na tajnoj knjizi za Padišaha (sultana). Međutim, njegova smrt i radnja romana koja kreće sa tom smrću samo su paravan za ono o čemu se stvarno radi.
Pamuk na zadivljujući način kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora. Majstora svoga zanata.
Pamuk nam govori kako umjetnost u Islamu nije cijenjena kao u Evropi toga doba. Posebno slikarstvo. Kaligrafija je bila više cijenjena, ali ne i slikarstvo iliti iluminacija. Zašto? Zato što se time čovjek postavljao u rang sa Allhom. Gledao je svijet poput onoga koji ga je stvorio, a nije imao pravo na to. Zato su osmanski iluminatori slikali po određenim pravilima koja su obuhvatala odsustvo individualnosti i stila, autorstva i perspektive. Sve dok se Tetak ne upozna sa evropskim stilom koji razvija perspektivu i slika stvari onakve kakve jesu, a ne onako kako ih Bog vidi.
To je zapravo zaplet i cijela priča se vrti oko toga kako je Tetak uticao na sultana da se napravi tajna knjiga koju će raditi iluminatori ali tehnikom evropskih slikara. A to je bogohuljenje.  Oko knjige se širi čitav niz smrti i mijenjanja ličnosti samih likova kao i začetak mijenjanja islamskog pogleda na umjetnost.

Pamuk zaista na zadivljujući način pripovijeda o stanju u Islamu. Daje nam uvid u vjersku tradiciju kao i u tradiciju samog iluminatorskog zanata koji će se morati prilagoditi novom vremenu u kojem umjetnost dobija na vrijednosti i koja će iz vijeka u vijek napredovati. Na pomalo brutalan način opisao je pokušaj čuvanja starih običaja, ali je paralelno sa tim kroz likove Šekure i Crnog prikazao kako su promjene neminovne i kako se moramo njima prilagoditi.

Ocjena: 4/5

- Hun.

''Autsajder'' ~ Richard Wright

Autsajder se ubraja u američke klasike i knjiga je veoma teška ali zanimljiva. Nešto slično Zločinu i kazni ili (u slučaju da je nekome bilo teško pročitati Anu Karenjinu) i na Anu.
Priča se bavi Cross Damonom, crncem od 26 godina, koji je stijšenjen sredinom i osjeća se kao autsajder. Odnosno, ono što Crossa odvoja od ostalih jeste što je on previše osjetljiv i pametan te tako primjećuje sve sitnice oko sebe. Jedina teškoća je što je crnac u rasistički nastrojenoj Americi, čak i u 20. vijeku.
Nakon što bude žrtva tramvajske nesreće, nebrojene mogućnosti su mu se slučajno otvorile tako što je druga osoba identifikovana kao on. Mrtav je. Više ne postoji. Njegov stari život je sada pokopan sa tom osobom. Nakon toga počinje čitava priča u kojoj pratimo Crossa kako se sve više razvija i koristi svoju pamet koju je godinama gušio alkoholom i nebrojenim ispadima svoje žene i relgijom opsjednute majke. Odlazi u New York i tamo upada u čitav vrtlog događaja od kojih mnogi završe smrću.
Upada u samo srce Komunustičke partije i ubija dvojicu njenih članova, a sa druge strane poznaje gradskog tužioca koji mu je dosta sličan.
Ono što je toliko zanimljivo kod Autstajdera je da ma koliko teško bilo za čitati, sav taj odnos i razvoj jednog lika koji, iako je crnac, može biti bilo ko. Mogu se ja staviti u njegovu kožu, ti, ti ili ti. Jer sve one muke koje njega muče i prepreke koje su mu stavljene na put mogu se posmatrati kao metafora. Nije bitno koje si boje kože, ukoliko postoji neko ko je inferiorniji od tebe, ugnjetavaće te i gaziti sve dok ne pokažeš da imaš zube. Cross nije imao te sreće, on je pokazao zube ali prekasno. Cijeli njegov život ta vatra pobune i prevelike svjesnosti je gorila u njemu da ga je na kraju i sagorila.
- Hun.