Povijesno - ljubavni roman koji govori o doživljajima
američkog sveučilišnog profesora španjolskog jezika Roberta Jordana, koji
sudjeluje u Španjolskom građanskom ratu kao dobrovoljac protiv fašista
Francisca Franca, a na strani komunista. Sam roman bazira se na Hemingwayevim
iskustvima u Španjolskoj tijekom rata.
Ponovno se vraćamo formi pitanja i odgovora na koja zajedno
odgovaramo. :)
1. Što znači naslov romana? Kome zvono zvoni? Koje zvono?
H: Budući da se radnja romana odvija za vrijeme španskog
građanskog rata, moje skromno mišljenje je da je u pitanju sam 'sat' Roberta
odnosno, njegova savijest koja je svijesna u koliko je borbi učestvovala i šta
je sve preživjela i vidjela toliko smrti i sada 'zvoni' upozoravajući Roberta
da je to možda njegov posljednji voz.
Ali opet, to je moje mišljenje, sam naslov je zapravo iz
poeme kojom Hemingvej otvara roman Džon Dona.
L: Hemingway je preuzeo ovo iz stiha Johna Donnea iz
istoimene pjesme u kojoj Donne tvrdi da nijedan čovjek nije otok sam za sebe i
da svačija smrt utječe na svakoga te ako čujemo zvono, ne trebamo se pitati
kome zvoni, jer zvoni nama. Meni se ovo savršeno slaže s cijelom pričom u
knjizi; ovaj dio o čovjeku kao otoku je definitivno siguran jer operacija u
koju se upušta glavni lik Robert Jordan ne bi uspjela ako bi je izvodio samo
Robert, već su mu bili potrebni ostali koje je zatekao na tom brdu. Onako usput
kako je planirao dizanje mosta, tako se i povezao s tim ljudima i logično je da
bi mu smrt nekih tih ljudi bila veoma potresna, stoga je i drugi dio o zvonu
itekako moguće primijeniti u knjizi, jer em svima njima prijeti smrt, em su svi
međusobno povezani.
2. Roman završava s Robertom Jordanom na rubu smrti, ali još
uvijek živim, osjećajući "kako mu srce udara o tlo posuto borovim
iglicama”. Koji je efekt ovakvog kraja?
Koliko bi roman bio drugačiji da je završio nakon njegove smrti?
H: Za mene je to klasični cliffhanger, što bi se reklo. Time
nam je Hemingvej ostavio prostor, nakon što smo se izgubili u svakoj pori
romana i postali Robert, da taj posljednji momenat Robertovog života ne bude
njegov već naš. Mi smo ti koji su zapravo Robert. Mi smo onaj čije srce udara o
tlo posuto borovim iglicama. Time je postigao jačinu koju ionako posjeduje
svojim sirovim pisanjem.
Da se roman završio nakon njegove smrti emocije, ideje i
misli koje smo u sadašnjem kraju dobili, ne bi postojale. Hemingvej je
zaokružio roman na vrhuncu, a nama ostavio prostor da u svojoj glavi razradimo
Robertovu smrt.
L: Ja sam bila ljuta. Završetak knjige je zapravo nedovršen
ako gledamo po konvencionalnim pravilima igre pisanja knjiga koja nalažu da
čitatelj bude zadovoljen potpunim krajem gdje postoji barem jedna sigurna
stavka, koju onda čitatelj može svojom maštom nadograđivati i dodavati ili
oduzimati od lika koliko želi. Ali ovaj kraj nam to ne daje, jer nismo sigurni
je li Robert preživio (iako je velika vjerojatnost da nije) ili nije. Doista se
roman prekida na vrhuncu i to eksplozivno (doslovno), jer konačno dobijemo ono
što čekamo cijeli roman, ali to nam se odmah oduzima i ostavlja nas se praznih
ruku. To je cliffhanger, ali poslije tog cliffhangera ne preostaje ništa nego
pad u provaliju bez osiguranog mekog dočeka na noge. Ipak, efekt bi definitivno
bio manji da se sve završilo nakon smrti; kao prvo, bili bismo sigurni da je
umro i ne bismo mogli zamišljati mogućnost preživljavanja; kao drugo, bio bi to
još jedan dosadan i uobičajen kraj knjige
.
3. Hemingwaya se kritizira da stvara plitke, stereotipne
žene koji ili postoje da bi služile muškarcima ili su i same praktički
muškarci. Spadaju li Marija i Pilar u ovu kategorizaciju i zašto?
H: Pilar je potpuno izgrađen lik. Od najtananije psihološke
do najočiglednije fizičke osobine. Ona možda predstavlja klasičnu špansku ženu
tj. ono što ja zamišljam klasičnom španskom ženom: živa je, vatrena, bahata,
ponosna, nezavisna, borbena, inteligentna. Ima jasno definisane ženske crte i
postupke koji isplivaju ispod oklopa koji joj je rat namijenio. Ona nije
praktično muško, ona je žena koja je u datim uslovima našla način da preživi
bez da služi muškarcu i bez da postane kao on. Sačuvala je svoju ženstvenost
ispod oklopa opasne gerilke.
S druge strane Marija se možda naočigled čini kao
stereotipno žensko koje žudi za zaštitom muškarca i kroz roman ona se zaista
čini takvom, ali za mene Marija, nakon svega kroz šta je prošla i šta je
preživjela, ne može biti žena koja služi muškarcu, koja žudi za njegovom
zaštitom i ovisi o njemu. Ne. Takva žena ne bi mogla da se izbori sa onim sa
čime se Marija izborila i izašla iz toga kao pobjednik.
L: Na prvi pogled da. Pilar je glava kuće, a Marija je
Robertova, da prostite, kurva. Ali ako se malo razmisli, nije zapravo tako.
Pilar je majka, brine o svima, trudi se da svima bude dobro, zadaje zapovijedi
jer njenim ljudima to treba, a bivši zapovjednik se utopio u sebičnosti, a opet
ostaje vjerna sebi i nema miljenika, iskrena je. Marija je prošla kroz trnje i
kamenje u jako kratkom životnom periodu, neiskusna je i možda naivna, ali na
dobar način. Zavoli Roberta svim srcem i daje mu cijelu sebe, ne zbog užitka,
već zbog ljubavi.
4. Vrijeme je velika tema u romanu. Kako Pilarina svijest o
vremenu utječe na njen stav o vezi između Roberta Jordana i Marije? Koje
zaključke Robert Jordan donosi o svom životu tijekom kratkog vremena koje
provodi s Marijom?
H: Pilar je svijesna vremena u kojem živi i živi za trenutak
jer nikada ne zna kada će joj on biti posljednji. Zato ona zna da je za Mariju
i Roberta ovo možda pogrešno vrijeme, ali je jedino vrijeme koje će dobiti. Dok
se Robert jedino u takvim, ratnim, vremenima osjeća živim ali po prvi put tu
živost kod njega budi ljudsko biće, a ne zadatak koji mora da obavi. Po prvi
put je svjestan koliko mnogo može da izgubi ako pogriješi ili pogine u tom
ratu. Po prvi put shvata da nema vremena. Da ga nikada neće imati. Da su ti
trenuci koje mu je Pilar obezbjedila jedino što će dobiti.
L: Pilar inicira njihovu vezu jer je primijetila da se
Robert i Marija međusobno privlače i svjesna je da se njima i inače kratak
život dodatno skraćuje, jer su u ratu i moraju izvesti opasnu misiju, drugog
vremena nema. Robert tada shvaća da i on može u to kratko vrijeme proživjeti
isto ono ili čak više što prožive neki u 70 godina života.
5. Kako Hemingway čitatelju daje osjećaj da se dijalog
odvija na španjolskom? Bi li postojala razlika u efektu knjige da se ne koristi
tim sredstvom? Zašto?
H: Ja sam to osjetila samo onda kada bi Pilar ili Pablo
naglasili da Robert priča na engleskom. Ili kada bi sam Robert rekao da je
nešto odgovorio na engleskom. Ostatak dijaloga u romanu je za mene bio na
španskom. Sada, za mene, da to nije tako uradio ja vjerovatno ne bih doživjela
Roberta kao izuzetno osjetljivu osobu. Osobu koja se zna snalaziti i
razmišljati pod pritiskom jer je on bio svjestan činjenice da u takvom vremenu
i raspoloženju, stranac koji dolazi pomoći ljudima koji se bore u svom
građanskom ratu uvijek će ostati stranac i neprijatelj ukoliko ne nađe način da
poštuje tradiciju tog naroda. Za njega je to bio jezik. Jedini način da se
približi, da uradi ono zbog čega je došao.
L: Osim što ubaci da je Robert nešto rekao na engleskom, on
još neke izraze napiše izravno na španjolskom i prijevod nam se da u fusnotama.
Da to ne radi, postoji mogućnost da bih zaboravila kako Robert i njegovi
sugovornici ne govore istim jezikom. Sve ostalo prepisujem iz odgovora ispred.
:D
6. Tko je izdajica u priči? Kakvu je štetu napravio? Što
misliš zašto je postupao na način na koji je postupao?
H: Sada, kada razmislim, mislim da zapravo nije bilo
izdajice. O da, Pablo je definitivno napravio greške koje su koštale ostale
mnogo više nego što je to on mogao zamisliti. Ali Pablo se ponašao kao čovjek.
Kao osoba. Preplašen, izgubljen i nepovjerljiv kao što bi svako od nas bio da
se nađe u takvoj situaciji. Bio je osoba koja je odbila da navuče oklop i
pregrmi taj rat.
I još nešto, ja samo moram da kažem da sam roman pročitala
početkom ove godine, pa mi je sjećanje malo mutno i puno rupa. I still hope
you’re gonna like it.
L: Prvi na pamet, naravno, pada Pablo. Njegove greške su
uzrokovale velike probleme, ali ti problemi nisu bili neriješivi. Njegove
greške su i razumljive, jer u njega je ušao onaj najgori strah koji čovjek može
imati – strah od (neposredne) smrti.
...niste shvatile ovu priču, zar ne?
ReplyDelete