Mladog, briljantnog trubača Hieronymusa uhitili su u džezerskom baru. Glazbenoj zvijezdi otad se gubi svaki trag. Imao je dvadeset godina. Bio je njemački državljanin. I bio je crnac.
Pedeset godina poslije Sidney Griffiths, jedini svjedok toga događaja, odbija govoriti o onome što je vidio. Kad ga posjeti Chip Jones, prijatelj i kolega iz benda, s pričom o otkriću čudnoga pisma, za Sida počinje putovanje prema vlastitu iskupljenju.
Od zadimljenih barova prijeratnog Berlina do pariških salona Sid vodi čitatelja kroz fascinantan, slabo poznati svijet, u srce svoje grižnje savjesti.
Blues miješane krvi uzbudljiva je i dirljiva priča o glazbi, rasnim razlikama, ljubavi i odanosti te o žrtvi koju od sebe tražimo i od drugih zahtijevamo uime umjetnosti.
Ova knjiga ima rat. Ima jazz. Glavna tema su prijateljstva između te nekolicine ljudi koje rat pritišće i ne da im da slobodno žive i koji se zbog toga moraju boriti ne samo sa samim ratom, već i jedni s drugima i sa samima sobom.
Cijela knjiga je zapravo borba. Prožeta je boli, ljubavlju, ljubomorom, glazbom i strahom. Mislim da je to relativno vjerna slika života u ratu. Pogotovo ako si manjina protiv koje je čitavi rat uperen. Autorica prekrasno opisuje iskustvo sviranja glazbe, pružajući tako uvid onima koji nemaju iskustva sa sviranjem kako je to kad ti sudjeluješ u stvaranju nečeg tako divnog kao što je glazba, a u ovom slučaju to je jedna od najtežih glazbi za izvedbu. Likovi nisu crno-bijeli, nego su u onoj pravoj sivoj zoni realnosti, gdje su svi i dobri i zli. Svakom liku mogu se nabrojati dobre i loše strane, opipljivi su i zbog njihovih se postupaka zapitate kako bi vi reagirali da ste se našli u njihovoj situaciji. Mislim da je autorica također uspjela uhvatiti raspoloženje rata, iako nije živjela u to doba; njena opisivanja probijanja kroz paničnu masu ljudi koja pokušava pobjeći iz Pariza kojem na vrata kuca okupacija od strane Švaba, kako je to napisano u knjizi, tjerala su me na kratko zatvaranje očiju i mrštenje. Njihovo bijedno životarenje na kruhu ili juhi od luka. Svađe i prepucavanja. Očijukanje i zaljubljivanje. Iz tih likova pršti mladost, iako zapravo ne znamo koliko su stari, osim za jednog lika. Možda su čak u tridesetima ili četrdesetima, ali ja sam ih zamišljala kao mladiće na pragu tridesetih, željne pustolovine i pune strasti za glazbu. To je možda jedino što ih povezuje i ta je veza toliko jaka da su spremni žrtvovati svoje snove i sebe za druge. A nekad možda i ne. Jer ipak je jedna od bitnih stavki ove knjige velika ljubomora i jedna teška izdaja koja je možda glavni pokretač priče, jer nam Sid želi ispričati svoju priču i ako bude imao dovoljno sreće i ako mi budemo milostivi, možda mu i oprostimo. Svi su mi likovi u ovoj knjizi najdraži, ne mogu nijednog posebno izdvojiti, jer su doista trodimenzionalni.
- Luna
