Milorad Pavić ~ Hazarski rečnik

Prvo, ne znam da li da dam 4 ili 5 zvjezdica jer je bilo dijelova koji su me nervirali i gdje mi je dolazilo da Pavića gađam najdebljim rječnikom koji imam (ili Istorijom srpske književnosti).

Iako napisana krajem XX vijeka, Hazarski rječnik okarakterisan je prvom knjigom XXI vijeka.

Pavić je na veoma zanimljiv i eksperimentalan način stvorio svoj roman iliti roman-leksikon. Čitava priča kreće se oko Hazara, davno iščezlog naroda koji je ispovijedao nepoznatu vjeru na svom jeziku i oko Hazarske polemike - prelaska Hazara u jednu od tri religije: hriščanstvo, judaizam i islam.

Odmah na početku Pavić daje iscrpnu dokumentarnu građu koja potpomaže stvaranje njegove pseudo istorije, jer vi zaista na kraju imate osjećaj da je (ako ne sve) bar većina stvari zaista vjerodostojna.

Postojao je taj jedan Hazarski rječnik iz 17. vijeka koji je štampao Daubmanus i koji je danas izgubljen. Sada autor pokušava sklopiti taj 'rečnik rečnika', tj. rekonsturisati prvobitni iz 17. vijeka.

Romaneskno jezgro čine tri rječnika: hrišćanski, jevrejski i islamski koji zajedno čine Hazarski rječnik (zbog toga bih ja čak i govorila o romanu omnibusu ali nisam kompetentna da o tome trabunjam, bar dok ne dobijem diplomu).

Sva tri rječnika sadrže odrednice koje potpomažu otkrivanje toga šta se desilo sa Hazarima i kojoj su se vjeri priklonili - i to je, uslovno rečeno, fabula romana.

Međutim, veoma je zanimljivo kako se autor postavio prema čitaocu. Naime, daje nam bezgraničnu slobodu kako ćemo čitati rječnik. Da li od korice do korice, od zada ka naprijed, iz sredine, nasumično... međutim, to je samo privid jer kako god čitali autor nam ne ostavlja prostora da sami izvlačimo zaključke jer su oni dati spajanjem posljednjih rečenica muškog i ženskog rječnika (Pavić i bitch face).

Ali pored toga, struktura samog leksikona je zanimljiva jer su unutar samih odrednica autor poigrava sa više žanrova i stilova. Naći će se tu i dokumentarni stil, epistolarna forma, pjesme, narodna predanja itd. I sad zamislite sve to uklupiti tako da knjigu možete čitati kako hoćete?

Pavić se veoma dovitljivo poigrava sa nama dajući nam i tri vremenska sloja leksikona: srednjovjekovni, barokni i period XX vijeka (mada je u njegovo vrijeme nazivan savremenim slojem).

Takvi vremenski slojevi omogućavaju dodatne perspektive sagledanje istorije nestajanja jednog naroda. A način na koji Pavić piše o istini je zaista odličan. On govori o stvaranju istine na osnovu onoga šta joj daš. Hrišćani su dali podatke da je kagan(hazarski vođa) prešao u hrišanstvo, Judejci u njihovu vjeru, a Muslimani da se priklonio islamu. Čime se vraća na ono vječito: istoriju pišu pobjednici. Međutim, ovdje nema pobjednika jer su vremenski slojevi toliko isprepleteni i sam kraj! Kakav paralelizam i povezivanje kroz vijekove! (neću da kvarim).

A ono što ja uvijek zaboravim, a što je i neko nepisano pravilo postmodernizma, kroz čitav roman pratite motiv nestalog teksta (hello Ime ruže koje neću završiti za vrijeme ovog semestra :( ).

Ono što je meni lično bilo najzanimljivije bilo je shvatanje snova i fantastike. Svemu onome što se vezuje za snove i za neke vještine poput slikanja živopisa, pa čak i pisanja pridodati su elementi fantastike. Pavić fantastiku koristi da bi snove i lovce snovima predstavio što stvarnijim, a opet sa druge strane kroz fantastiku zapravo provlači autopoetičke momente. Taj nestali narod je neuhvatljiv poput snova koje tri lovca na snove pokušavaju uloviti i sastaviti priču o Hazarima i polemici, odnosno preobraćenju Hazara u jednu od tri velike religije.

5/5

L. N. Tolstoj ~ Ana Karenjina

Da li je do Ane, da li je do mene, da li je do Tolstoja - moje mišljenje se nije promijenilo od srednje škole. Ana je jedna sebična, samoživa žena koja je razorila sve oko sebe i odlučila da je lakše ubiti se a ne suočiti se s haosom koji je napravila.

Roman nije samo Ana Karenjina i njeni sebični nagoni (hvala Bogu) već i duboko intimni odnosi Ljevina i njegove duše, i njegove Kiti.

Kako u suštini pratimo dvije linije priče Ana-Vronski, Kiti-Ljevin, i naravno tu su Doli-Oblonski koji predstavljaju neku mješavinu dvije već navedene linije.

Ana i Ljevin su dvije strane istog novčića (školski primjer kontrasta)biraju dva različita puta. Ana ide ka destrukciji porodice, a Ljevin ka njenom stvaranju. Anina ljubav je fizička, dok je Ljevinova ona najintimnija vrsta.

Već na samom početku saznajemo da je Ana, avaj, ljepotica kakve nema i naravno, Vronski je na glasu i dolazi do ljubavi na pravi pogled (bukvalno) i avaj, sve kreće nizbrdo jer je Ana shvatila da sve treba da uništi oko sebe kako bi bila srećna. Što joj se obija o glavu jer je i Vronski samoživa priroda i ne mogu se uskladiti nikako. Ono što ona želi nije ono što on želi. Ta dva duha nisu spremna na požrtvovanje i kompromise (na našu žalost jer smo mi oni jadnici koji proživljavaju Anina rastrojstva). Naravno, Tolstoj nam već od početka daje nagovještaje šta će se desiti sa njegovom strasnom junakinjom: smrt na stanici kada se ona i Vronski prvi put vide, snovi koji se ponavljaju, ona prokleta crna haljina zbog koje mnogi dobiše jedinice... Tolstoj ju je postavio u takvu situaciju iz koje nema izlaza samo smrt.

S druge strane uporedo teče život Kiti i Ljevina(koji predstavlja samog Tolstoja) i njihovo stvaranje idealne porodice. Naravno, tu su mnogi opisi sela i seoskog života (košenje je mnogo zanimjivije od onog prokletog lova koji se proteže 10 glava >.< ). Naravno, Ljevin teži idealnoj porodici i životu ali i on, kao i Ana, je duboko složena ličnost i ubrzo shvata da ono što on želi i kako želi nije moguće. On ne vjeruje, on je čovjek od razuma i kroz smrt svoga brata i rođenje djeteta (za njega je i rođenje smrt) počinje polako da se mijenja. Shvata da odgovore na najbitnija pitanja ne može spoznati kroz razum. Neki odgovori su jednostavni, a neke odgovore spoznamo tek na kraju.

Ovaj roman je nemoguće pročitati i ostati ravnodušan, ne samo zato što vas Ana iznervira, već što je on i danas unekoliko aktuelan. I danas postoji da pozorišna scena društva na kojoj se svi pretvaramo da smo nešto što nismo, a oni koji iskoče iz tog okvira (Ana i Ljevin) ili završe samodestrukcijom ili se udalje od tog lažnog sjaja pozornice.

Naravno, Ana i ja se nećemo voljeti sve do kraja mog života jer takve samožive prirode jednostavno uništavaju sve oko sebe pa se onda kaju, a svoje grijehe 'okaju' tako što prave još veći haos bježeći od suočavanja. Ali sa druge strane, LJevinova priča mi je mnogo draža i bliža jer valjda svi nekad dođemo u tu fazu kada zavolimo tih 5 strana 'košenja trave'.

P.S. Stiva Oblonski je moja sreća u ovom romanu jer, iako samoživ i hedonista kao i sestra, Stiva je prostdušan, pomalo glup i odvratan prema Doli ali Stiva je čovjek. A svi smo mi pomalo Stiva (jer su Ana i Ljevin krajnji kontrasti ličnosti).

4/5

Trilogija 'Magle' ~ Karlos Ruis Safon

Komplet od tri knjige u zaštitnoj kutiji. Sjedinjena u TRILOGIJU MAGLE motivima mora, svetlosti i tame, utvara i tajni, Safonova najranija dela - romani namenjeni tinejdžerima - pobrali su brojne nagrade, ali i simpatije velikog broja čitalaca širom Španije i Italije.
Serijal čine:
Princ magle
Ponoćna palata
Septembarska svetla

Šta reći? Očekivala sam više od Safona ovdje jer me je sažetak na kraju svake knjige zaintrigirao. Međutim, možda sam očekivala previše jer je Senka vetra ostavila dubok utisak na mene i očekivala sam nešto slično. Naravno, shavatam da su ovo bile njegove prve knjige i da se tek kasnije razvio u pisca koji ima prepoznatlji i prelijep stil pisanja, ali opet sam bila razočarana.

Kao što je u sažetku kompleta već rečeno, tri knjige su potpuno tri nezavisne priče. Povezane gotskim motivima, paranormalnim, tamom, svjetlošću i morem (ili vodom). Sile dobra i zla su u sukobu gdje na kraju pobijedu odnose sile dobra, mada uz poneke gubitke.

Sve tri priče su zanimljive na svoj način i nekako jezive. Naročito  Septembarska svetla koja uključuju tvorca igračaka i njegov dvorac pun igračaka koje počinju da se kreću same od sebe (iskreno, nemam strah od igračaka i klovnova, ali je poprilično jezivo kada hrpa igračaka oživi). Prva i posljednja knjiga su bile više djetinjaste, da se tako izrazim, druga u nizu je bila mračnija i teža od ostalih. Ponoćna palata je nagovijestila onaj stil pisanja i misterije koji će postati zaštitni Safonov znak. Krećući se ulicama ukletog grada isprepliću se prošlost i sadašnjost, mladi životi uvučeni u mračne tajne roditelja. Zanimljivo sa mnogo retrospekcije (što ja lično volim).
Ali što se tiče sveukupnog utiska nisam oduševljena, ali nisam ni razočarana uzevši u obzir da su mu ovo prva djela i da je sam rekao da ih nije želio mijenjati.

Ocjena: 3/5

- Hun

Snežno dete ~ Ejovin Ajvi

Očaravajuća priča o usamljenosti, ljubavi i nadi koja će otopiti i najledenija srca.
U divljim predelima Aljaske dvadesetih godina prošlog veka, naseljenici Džek i Mejbel grade sebi tih život pun teškog i jednolikog rada, oboje još duboko žudeći za detetom koje više ne mogu imati. Pa ipak, oni se vole snažno i u jednom lakomislenom trenu, u zajedničkoj igri na prvom snegu, napravili su dete od snega. Idućeg jutra snežnog deteta više nije bilo – ali ostao je trag sićušnih stopa. Nedeljama će oboje na trenutke opažati plavokosu devojčicu, samu u šumi, ali se ni jedno ni drugo neće usuditi to da pomene, u strahu da su davno zakopane nade nadvladale zdrav razum.
A onda će se na njihovom pragu pojaviti devojčica koja sebe naziva Faina. Mala i beloputa, ona izgleda kao da je nastala čarolijom: ide u lov u pratnji crvene lisice, za sobom ostavlja vihore vejavice, nekako uspeva da preživi potpuno sama u surovoj divljini Aljaske. Dok se bore da je razumeju, Džek i Mejbel će zavoleti Fainu kao rođeno dete. No u tom divnom, bezdušnom kraju često nije sve onako kao što izgleda, a ono što će njih dvoje s vremenom saznati o Faini sve će ih preobraziti…
Čaroban i zanosan roman Ejovin Ajvi priča je o dvoje ljudi čija je čežnja za detetom toliko snažna da su ga možda i stvorili svojom maštom. Podjednako blistavo kao snežni predeli u koje je smešteno,Snežno dete sija snagom mašte, vukući čitaoca da zaroni u jedno mesto koje mu je i daleko i prisno, u bajku koja je istovremeno univerzalna i predivno jedinstvena.
„Blago severnjačkog pripovedaštva… Snežno dete će voleti svako ko je upoznao dugu zimu i utehu koju pruža dobra knjiga uz toplu peć.“ Džon Strejli
„Ejovin Ajvi postigla je nešto za šta je drugim piscima često potrebno pola života. Ona je iznova stvorila čitav jedan svet – i na fizičkom i na osećajnom planu – i utkala ga u jedinstveno pripovedanje potresne lepote.“ S Magazine 
„Čarobna, bolna, poetična.“ La Repubblica 

Ne znam odakle početi sa ovom knjigom. Toliko je predivna da ne znam kako da napišem ovaj post, a da ipak sačuvam tu čaroliju koju mi je knjiga pružila. Nadam se da ću uspjeti.

Dvadesetih godina prošlog vijeka i dalje su porodice bez djece bile tabu. O tome se samo šaputalo oko ognjišta i u manjim grupicama. Tako ova priča i počinje. Džek i  Mejbel su izgubili svoje dijete sponatnim pobačajem i nakon toga su se otuđili od porodice i prijatelja te na kraju odlučuju da krenu ispočetka preselivši se na Aljasku. Divlju i nezavisnu, snijegom okovanu Aljasku.
Tamo ne samo da se suočavaju sa svojim problemima koji su ih razdvojili nakon gubitka djeteta, već se i udaljavaju jedno od drugog. Zemlja koja im je trebala biti novi početak i ponovo ih spojiti još više ih je otuđila jedno od drugog. Sve dok jedno veče nije pao prvi snijeg i dok si nisu pustili da ponovo osjete čaroliju i sreću koju donose prve pahulje i napravili snježnu djevojčicu. U pravljenje te djevojčice unijeli su svu svoju ljubav i nade da je djevojčica druga dan oživjela. Ili se barem tako činilo.
Nakon toga, oboje viđaju malu plavu djevojčicu među drvećem u pratnji crvene lisice. Ubrzo se djevojčica oslobađa straha i polako im prilazi te oni u njoj nalaze davno izgubljeno dijete i ljubav, a ona u njima sigurnost i ljubav. Djevojčica bi odlazila s proljećem, a vraćala se sa prvim snijegom.

Djevojčica i njeno pojavljivanje i nestajanje sa godišnjim dobima podsjećaju Mejbl na staru rusku bajku Snjegoručku te ona vjeruju da je Faina (ime djevojčice) snježna vila. Međutim, ubrzo saznaju da je ona kćerka ruskog pijanice koja je preživjela zimu izgubivši oca koji se smrzao. Ali, Faina je toliko divlja i čarobna da je niko nije vidio sem njih dvoje. Čak ni njihovi najbliži prijatelji. Međutim jednog dana, oni će naletiti dok je Faina unutar kolibe i najmlađi sin, Garet, zaljubiće se u nju. Da ubrzamo čitav proces,ona će se takođe zaljubiti i ostaće preko ljeta po prvi put, udaće se za Gareta i roditi mu malog sina. Ali koliko god Fainina ljubav prema Garetu bila snažna, nju je i dalje privlačila šuma i divljina. Sa prvim snijegom koji će doći te godine nestaće i Faina.

Bajka Snjegoručka kaže da se snježna vila istopila, možda se to desilo sa Fainom a možda i ne. Možda je jednostavno bila previše divlja i slobodna da bi bila ukroćena svakodnevnim životom, a možda se istopila od ljubavi prema sinu i mužu.

Snežno dete  je dirljiva priča. Dirnuće čak i najhladnija srca. Ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje imaju originalnu priču koja je još predivno napisana, a likovi su toliko stvarni i, naravno, ima tu magičnu crtu koja vas tjera da čitate dalje i dalje. Da otkrijete da li je Faina zaista djevojčica koja je uspjela preživjeti hladnu zimu i sprijatljetiti se sa šumskom lisicom te opstajati iz zime u zimu u hladnim planinama Aljaske ili je zaista snježna vila Snjegoručka.

Ocjena: 5/5

- Hun.

"Carica Orhideja" - Anchee Min

Majstorska autorica historijskih romana, Anchee Min u romanu „Carica Orhideja“ uvodi čitatelje u srce Zabranjenog grada kako bi ispričala fascinantnu priču o mladoj konkubini koja postaje posljednja kineska carica. Min nam predstavlja prelijepu Tsu Hsi, poznatu kao Orhideja, satkavši epsku priču o seoskoj djevojci koja se domogla moći koristeći se zavođenjem, ubojstvom i spletkama. Kada Kinu ugroze neprijatelji ona se jedina čini sposobnom suočiti se s opasnošću.

U ovoj neodoljivoj priči čitatelji će biti očarani raskošnom slikom Zabranjenog grada u njegovim posljednjim danima imperijalne slave i briljantnim portretom pokvarene a ipak neodoljive žene koja je preživjela u muškom svijetu, štoviše uspjela zavladati njime.

"Carica Orhideja" jedan mi je od dražih povijesnih romana koje sam pročitala. Istina, nisam ih puno pročitala i uglavnom su bile o ljubavnicama kraljeva/careva koje se pokušavaju održati na dvoru na koji su došle zahvaljujući svom šarmu, zavodničkim sposobnostima , ljepotom i raznim spletkama. I ova knjiga počinje na isti način. Zapravo, kroz cijelu je knjigu takva. Ali razlika između, primjerice Anne Boleyn koju sam čitala i carice Orhideje je u tome što je Orhideja veći karakter, po meni. Snažnija je i ono što me kod nje fasciniralo je njen smisao za politička pitanja. Nisam neki ljubitelj politike, možda bi mi bila zanimljiva da mediji nemaju veliku ulogu u blaćenju političara i da politiku kao znanost ne povezujem sa sebičnim osobama. Uglavnom, Orhideja na dvor kineskog cara dolazi kao priležnica i njen jedini posao je da privuče carevu pažnju i dobije njegovo sjeme, doslovno. Naravno, bilo bi poželjno da to sjeme urodi muškim nasljednikom. No Orhideja dugo vremena uopće ne dolazi u kontakt s carem, a kada i dođe, vidi koliko je car zapravo potišten i koliki mu je teret na leđima. Orhideja se odlično snalazi i pomaže olakšati taj teret caru. No kad zatrudni i rodi dijete, ona biva odbačena i svakodnevno strepi od zavjera ostalih priležnica koje su na nju ljubomorne. Caru je sve lošije, jer ima velikih problema sa stranim vlastima koje ga drže u šaci i na kraju je cijeli dvor prisiljen iseliti pod krinkom da idu u lov. Orhideja se i dalje bori s glavnom priležnicom i carevom ženom Nuharoo oko skrbi za njeno dijete, jer je to dijete u očima dvora po tradiciji i njeno dijete. Orhideja i Nuharoo imaju različita viđenja odgoja i Orhideja ima ulogu lošeg policajca pa zbog toga gubi ljubav djeteta. Usput se na dvoru odvija konspiracija i glavni carev savjetnik je zapravo naumio nakon careve sve skorije smrti udaljiti Orhidejinog sina od prijestolja, no snažna Orhideja opet uspijeva svojom snalažljivošću odstraniti uljeze. Ona se zapravo bori protiv svoje prirode i s tradicijom u isto vrijeme i zato mislim da je užasno jaka, definitivno jača od kineskog cara koji sam sebe smatra darom s neba (takvim ga smatraju i ostali, inače su pogubljeni), a zapravo nije sposoban za mjesto cara, čega je također svjestan. Na poleđini knjige piše da je Orhideja pokvarena osoba, ali ja takav dojam nisam dobila. Ako su pod tim mislili da je sudjelovala u raznim spletkama i da se trudila održati svog sina u carevom milosrđu te da dospije na prijestolje, onda da, pokvarena je. Ali ona je jaka osoba, vrijedna poštovanja i spremna se žrtvovati za one koje voli.
Osim samog lika Orhideje, jako su me se dojmili opisi Zabranjenog grada i kineske, odnosno mandžurske tradicije i načina života. Lijepo je prikazano kako poštuju prirodu i nastoje živjeti u skladu s njom. Lijepo je opisan ambijent i odjeća karakteristična za taj dio planeta Zemlje. Prikazano je kako je ta kultura ograničavajuća i destruktivna za žene. I upravo se tome Orhideja odupire.
Jedna stvar mi nije jasna - ako je naslov Carica Orhideja, zašto onda ženska osoba na naslovnici knjige u kosi ima maslačke?

- Luna

''Drakula'' - Brem Stoker

Komponovan kao epistolarni roman, sastavljen od dnevnika i pisama koje su napisali sami pripovedači, ujedno i junaci, Drakula počinje otvaranjem dnevnika Džonatana Harkera, tek stasalog advokata, koji nam pripoveda o svojoj poseti opskurnom transilvanijskom grofu kojem treba da pripremi dokumente za kupovinu nekretnina u Londonu. Njegovo jezom i zlim slutnjama ispunjeno putovanje, svakodnevica opterećena užasnim otkrićima, po duševno zdravlje koban odnos sa grofom i grozotom ostvarenih strahova ispunjen boravak u zamku, koji govore da smrt nije najstrašniji ishod njegovog zatočeništva, određuju zlokobni ton priče koja se premešta u London i nastavlja dnevnicima i pismima ostalih protagonista, koji se, ispunjeni sumnjama i zabludama, strahom i stradanjem, ali pre svega ljubavlju i čovečnočšću, ujedinjuju kako bi se suprotstavili pošasti koja je zaposela njihov grad i ugrozila bližnje – zlu za koje veruju da ga mogu pobediti.
Uzmi papire koji idu s ovim, Harkerove dnevnike i ostalo, pročitaj ih, a zatim pronađi velikog nemrtvog, odseci mu glavu, spali mu srce ili probodi ga kocem – da svet od njega može da se odmori.

Uvijek sam imala malu averziju prema romanima u kojima ima više likova iz čijih perspektiva nam se predočava priča.  Jer, ne desi se uvijek da pisac dođe do tog nivoa da svaki lik ima neku karakternu osobinu i da se razlikuje od ostalih likova. Da ne vidimo u svim likovima pisca. Zbog toga sam Drakuli prišla sa malom averzijom. Međutim.
Brem Stoker ne samo da je  uspješno okarakterisao likove tako da je svaki različit već je i uspio da njegov stil pisanja ne vidimo u svim dnevnicima i pismima.

Kako priča prati Džonatana Harkera i njegovu posjetu transilvanijskom grofu Drakuli koji želi da kupi nekretninu u Londonu, tako i priča počinje njegovim dnevnikom.
Došavši u Transilvaniju i upoznavši grofa, Džonatan  od početka primjećuje da nešto ne valja. Grofa nikada nije viđao danju, a nije ni viđao poslugu. I tako otkriva da je grof zapravo vampir te tako shvativši njegov plan da dođe do Londona i tako proširi svoje područje hranjenja, Džonatan pokušava da ga spriječi u tome. Međutim, kako je i on sam zarobljen u grofvom dvorcu uspjeva samo da ostane zaključan sa grofom u njegovoj grobnici gdje doživljava nervni slom.

Drugi dnevnik sa kojim se upoznajemo, a ujedno i lik, jeste Lusi Vestenra koja će biti prva grofova žrtva. Ona je prijateljica Džonatanove buduće supruge, Mine.
Zapravo, cijela priča dobija zaplet kada Lusi postane prva grofova žrtva. U tragediju mlade Lusi upleteni su i doktor Stjuard i doktor Van Helsing. Prvi specijalista za mentalne bolesti, drugi doktor opšte prakse vrlo poznat.
Zajedno oni pokušavaju pobijediti grofa i spasiti jadnu Lusi. Ovo sve posmatramo iz perspektive doktora Stjuarda.
Međutim, nakon Lusine smrti svi oni, Mina, Džonatan, Van Helsing, Stjuard, Lusin zaručnik Artur i njegov prijatelj Kvinsi, okupljaju se u želji da poraze nemrtvog. Pošast koja hara ulicama Londona.

Njihova borba vodi ih natrag sve do Transilvanije gdje će se sukobiti sa svojim neprijateljem ali ne bez gubitaka. Sve je to posmatrano iz Minine perspektive, ali se knjiga završava bilješkom Džonatana koju on ostavlja svome sinu.

Moram priznati da me je knjiga iznenadila. Iako nije kao današnje horor priče, dok čitate imate neki jezivi osjećaj. Opisi su bili malo zbunjujući ponekad, naročiti kada je bio u pitaju opis samog grofa. Ali između ostalog, cijeli roman je uzbidljiv i napet. I zbog odlično napisanih likova iz čijih perspektiva mi sklapamo priču, imate osjećaj da se sve to stvarno dogodilo i da ste vi dio te mahnite potrage za grofom.

- Hun.

''Glasnik'' - Markus Zusak

Ed Kenedi je maloletni taksista pred kojim nije bogzna kakva budućnost. Karte igra prilično bedno, beznadežno je zaljubljen u svoju najbolju drugaricu Odri i krajnje je odan svom psu Vrataru, s kojim zajedno pije kafu. Njegov život sastoji se od dosadne kolotečine i nesposobnosti, sve dok jednog dana slučajno ne osujeti pljačku banke.
Tada mu poštom stiže prvi kec.
Tada Ed postaje glasnik.
Odabran da bude onaj koji će da nešto učini, on ide kroz svoj grad i pomaže ljudima (a kada je to potrebno, neke i zlostavlja), sve dok na kraju ne ostane samo jedno pitanje: Ko stoji iza Edovih zadataka?

 Ed Kenedi je običan  devetnaestogodišnjak čiji je posao taksiranje. Međutim, sve se mijenja onog dana kada on  zaustavi pljačkaša banke. Nakon toga dobija svog prvog keca na kojem su ispisane određene adrese. U počektu Ed ne zna šta da radi.
Čije su to adrese?
Zašto su mu poslane?
Šta treba da radi?
Ali nakon posjećivanja adresa shvata zašto ih je dobio. On mora da popravi situaciju. Da se brine o ljudima i njihovim nevoljama kada to niko drugi ne želi. Tako on polako počinje da riješava probleme koji su mu poslani u paketu sa adresama.

Riješava jednu porodicu oca alkoholičara i zlostvljača. Baku Milu posjećuje i pomaže joj da prebrodi samoću kojom je okružena od kada je njen Džimi umro, te tako postaje Džimi barem na jedan dan. Pomaže Sofiji da dobije samopouzdanje koje zaslužuje kao mlada, lijepa i talentovana tinejdžerka.

Ali, riješivši jednog keca ubrzo dobija i drugog i tako redom sve dok nije došao do posljednjeg: kec srce. Kartu koja mu znači najviše i sa kojom može izgubiti sve što ima- svoje prijatelje. Sada više nije samo objektivni posmatrač koji zna šta treba uraditi jer su to ljudi sa kojima nije u kontaktu. Ovo su osobe koje su mu važne. Koje čine njegov život.
Posmatrajući svoje prijatelje i pokušavajući da riješi situaciju, Ed uviđa onu stranu njihovog života koju nikada nije vidio. Koju su oni tako čvrsto skrivali. Tako shavata da ne poznaje svoje prijatelje tako dobro kao što je mislio, i da nisu svi tako bezosjećajni i nezainteresovani kakvim se predstavljaju.

Glasnik jeste zanimljiv roman u kojem glavni junak upoznaje bolje i sebe i ljude oko sebe. Dobija samopouzdanje i vjeru da čak i jedan devetnaestogodišnji taksista može praviti promijene i uticati na živote ljudi oko sebe i ostaviti trajne tragove.
Međutim, stil pisanja je loš za razliku od Kradljivice knjiga (takođe njegovog romana) koja je predivno napisana. U nekim dijelovima se prepoznaje stil koji me je tako impresionirao u Kradljivici i jezik koji je tako sladak da se topi u ustima, ali je ostatak samo razbacan. Kao da je pisano u žurbi da se napiše nešto. Ideja je zanimljiva i sama realizacija je dobro zamišljena ali nedovoljno razrađena i loše napisana. A kraj je potpuno (barem meni) upropastio cijeli aspekt mističnosti kojim je knjiga odisala od početka. Jer samo saznanje i želja da se sazna ko stoji iza slanja karata su bili toliko veliki (a možda sam i previše očekivala, jer sam se nadala da će kraj popraviti ono što mi se nije svidjelo u ostaku knjige) da je samo otkrivanje tajne bilo ogromno razočarenje.

- Hun.

"Dječak u prugastoj pidžami" - John Boyne

Velika žičana ograda razdvaja dvojicu dječaka: s jedne je strane dječak u prugastoj pidžami koji ne smije izaći izvan žice, s druge je strane lijepo obučen dječak koji ne smije ući u prostor opasan žicom. 

Dječaci su rođeni istog dana prije skoro devet godina i uskoro će obojici biti rođendan. Čini se da žica koja ih razdvaja nije prepreka njihovom prijateljstvu, ali ona ipak stvara neprilike zbog kojih priča o dvojici dječaka postaje jedinstveno potresna. 

Tim riječima nas s pričom upoznaje zadnja korica knjige. Priču priča osmogodišnji Bruno i mislim da je to jedan od pluseva u ovoj priči, jer daje autoru pravo da ne ispriča sve strahote logora i rata skrivajući ih iza neshvaćanja i naivnosti djeteta.
Iako ovoj knjizi dajem 3 od 5 zvjezdica, mislim da je svatko može uvrstiti u svoju lektiru.
Jako mi se sviđa Brunova karakterizacija, a time i automatski percepcija rata u priči. Bruno svog oca zapovjednika smatra najpametnijim, najboljim, čak pomisli da "ako on [njegov otac] želi da ljudi to [marširaju] rade, onda to mora biti u redu".
Ta prigušena strava koja se krije iza Brunove zaigranosti i znatiželje daje neku jačinu knjizi, makar mi je stil prejednostavan (ali smatram da mora biti takav je je pričan iz perspektive djeteta).
Doživljaj ostalih likova također se uklapa u svijet promatran očima osmogodišnjaka; odnosi među likovima oko Brune samo su naznačeni obrisno, ali sve se može shvatiti i nema sumnje ili mjesta teorijama.
Također,  kraj smatram veoma realnim i u skladu s temom.
Prijateljstvo Brune i Šmuela pokazuje da je život jako često ironičan i vuče nas sve za nos.
I snimljen je film.

- Luna

''Divne Kosti'' - Alis Sebold

Roman Divne kosti Alis Sebold preko noći je postao klasik našeg doba i osvojio srca čitalaca i kritičara širom sveta. Na prvi pogled, ovo je mračna krimi priča o jezivom nestanku i ubistvu obične devojčice iz predgrađa, ali suština romana je, zapravo, dirljiva priča o smrti koja je prepuna neočekivanog svetla, lepote i nade.U srcu knjige nalazi se dirljivo iskrena, duhovita i hrabra Suzi Salmon, koja, nakon što je premlada napustila ovaj svet, posmatra žive iz misterioznog ličnog carstva, gde može da ima sve što poželi ili zamisli, osim da se vrati onima koje voli. Dok se njena porodica bori s ogromnom patnjom i sve većom frustracijom jer policija ne uspeva da reši zločin, Suzi će pokušati da usmeri svog oca ka otkrivanju identiteta njenog ubice. 
I pored neopisive tragedije i gubitka o kojima govore, Divne kosti su čudesna priča ispunjena nadom, humorom, neizvesnošću, čak i radošću.

Prezivala sam se Salmon, kao riba; ime mi je bilo Suzi. Imala sam četrnaest godina kada sam ubijena, šestog decembra 1973.

Ovako počinje priča Suzi Salmon, koja se privikava na svoj novi dom u raju, mestu koje nije ni nalik onome što je očekivala, odakle nastavlja da posmatra kako se život na zemlji nastavlja bez nje – njeni prijatelji razmenjuju glasine o njenom nestanku, njen ubica pokušava da sakrije tragove, njena bolom ophrvana porodica se raspada.

Prema romanu Divne kosti snimljen je istoimeni film u režiji Pitera Džeksona, reditelja trilogijeGospodar prstenova.

Divne kosti je roman o Suzi Salmon koja je ubijena 6. decembra 1973.  Djevojčici koja je sa svojih 14 godina imala čitav život pred sobom, a koji joj je sada grubo oduzet.

Vraćajući se iz škole u kasno decembarsko veče, Suzi susreće svog komšiju, gospodina Harvija, na kukurznom polju u blizini njene kuće. Iako su joj instinkti govorili da bježi, Suzi ostaje vjerujući da je gospodin Harvi, njen komošija koji je zna od kada se rodila, neće povrijediti. Greška. Nikada ne znaš ko te može povrijediti, a Suzi je to naučila na najteži način.

Nakon Suzinog ubistva, njena duša odlazi u Međuprostor. Mjesto između Zemlje i Raja. Odakle Suzi posmatra šta se dešava na Zemlji nakon njenog ubistva.
Posmatra kako joj se porodica polako raspada. Kako se otac i majka polako udaljuju jedno od drugog skrhani tugom za koju ne mogu naći utjehu jedno u drugom.
Posmatra svoju trinaestogodišnju sestru Lindzi kako naglo odrasta i postaje podrška svome ocu. Kako postaje odgovorna i ozbiljna djevojčica, a kasnije djevojka i žena.
Svoga malog četvorogodišnjeg brata koji ne zna šta se dešava ali osjeća da nešto nije u redu.
Svoje školske prijatelje koji  polako nastavljaju sa svojim životom. Svim onim stvarima koje Suzi nikada neće moći doživjeti.

Nakon što njena majka napusti njenu porodicu pokušavajući da nađe mir negdje gdje neće biti majka Suzi Salmon, ubijene djevojčice čije tijelo još nije pronađeno, njena porodica se potpuno raspala. Upotpunjena opsjednutošću njenog oca koji je uvjeren da je gospodin Harvi ubio njegovu djevojčicu, ali mu niko ne vjeruje sem Lindzi.

Godine prolaze i njena sestra odrasta u mladu djevojku. Njen brat odrasta u tihog tinejdžera koji se brine za svoga oca. I Lindzi i njen brat naglo su odrasli i postali stubovi razorene porodice. Koračajući kroz život kao brat i sestra ubijene Suzi.

Posmatrajući iz svog raja, Suzi pokušava pomoći svojoj porodici. Pokušava im pomoći da nastave dalje ali u isto vrijeme ne želi da je zaborave. Pokušava ih ponovo zbližiti u porodicu prije nego što je ona ubijena, jer je nakon godina posmatranja shvatila da oni moraju nastaviti dalje. Da ona mora nastaviti dalje. Da ih  mora pustiti da žive.

Divne kosti je snažan roman. Nije pisan nekim naročitim stilom koji bi u vama probudio osjećanja. Ne. Pisan je običnim stilom. Tako običnim da svaka rečenica koju čitate bljesne tako jako u vašoj glavi. Sav bol kroz koji je prošla Suzi i njena porodica uvuče vam se pod kožu  baš zato što je pisan tako jednostavno. Jednostavno a snažno da mi je nekoliko puta došlo da ostavim knjigu i da je ne čitam.
Prvenstveno to je roman o prihvatanju i nastavljanju dalje ma koliko teške bile situacije koje vas zadese. Jer uvijek ima nešto za šta vrijedi živjeti.

- Hun.

''Čovek i dečak'' - Toni Parsons

Hari Silver ima sve što može da poželi: prelepu ženu, divnog sina, odličan posao na medijima – ali jedne noći, on sve to odbacuje. Potom Hari mora da počne da uči šta je suština ljubavi i života. 

Neke situacije koje treba da izbegnete tokom priprema za svoj najvažniji rođendan, onaj koji označava da ste sasvim odrasli – trideseti.Avantura s koleginicom s posla.Grozničavo kupovanje luksuznih stavri koje sebi ne možete da priuštite.Da vas ostavi žena.Da ostanete bez posla.Da odjednom postanete samohrani roditelj.Ako se primičete tridesetoj, šta god radili, izbegnite sve gore navedeno. 

Nakon što je na svoj trideseti rođendan Hari prevario svoju ženu, njegov brak i život polako počinju da se raspadaju. Idilična slika porodičnog života koju je stekao gledajući svoje roditelje iskliznula mu je iz ruku u toku jednog dana.
Žena ga ostavlja i odvodi sa sobom njihovog četvorogodišnjeg sina Pata, da bi uskoro ostao i bez posla. Ubrzo zatim saznaje da mu je žena otišla u Japan jureći snove kojih se odrekla zarad porodice, Hari ostaje sam sa sinom.

Sada, Hari mora da uči kako biti roditelj i kako se nositi sa svim poteškoćama koje život baca na put samohranog roditelja. Uz podršku svojih roditelja, Hari polako uočava da roditeljstvo nije tako lagano ali da ipak pruža neizmjerno zadovoljstvo. Shvata da život ne čine samo velike stvari poput karijere i novca. Shvata da su male stvari najbitnije. Zadovoljstvo koje vam pruža gledanje vašeg djeteta dok raste, prvi polazak u školu, prvi neuspjeli ručak itd. čine Harijev svijet sada.

Ubrzo zatim upoznaje Sid, mladu Amerikanku takođe samohranu majku. Sa Sid Hari pokušava da izgradi ono što je izgubio sa svojom ženom ali za razliku od njega Sid je realnija. Ne dopušta Hariju da sa njom skuplja komadiće svoga života. Ne dozvoljava mu da mu bude zamjena i tako dopušta Hariju da očvrsne. Da postane jak i nezavistan roditelj koji se hvata u koštac sa svakim problemom.

Čak i onda kada Harijev otac otkrije da ima rak i da mu je ostalo još malo, Hari je čvrst. Bori se. Hvata se u koštac sa životom i bori se da nastavi. Gubitkom oca, Hari je shvatio da ni jedan brak nije lagan. Da se za sve treba boriti. Mučno. Gurati svaki dan i riješavati svaki neriješiv problem. Čak i onda kada se njegova žena  vrati iz Japana sa novim dečkom, zahtjevajući razvod i starataljstvo Hari se bori ali na kraju popušta je sada potpuno shvata da  je sreća njegovog sina i njegova sreća. Shvata da suština života nije tvoja sopstvena sreća, već sreća koju možeš podariti nekome. Shvata da ljubav se ne može forsirati, da će se ona pojaviti kada to najmanje očekuje.

Čovek i dečak jeste izvanredna psihološka knjiga. Veoma realistična i dirljiva, ali ono što  sam ja osjetila kao nedostatak jeste nedovoljno razvijen lik Harija. Dok sam čitala uvijek sam imala osjećaj da bolje poznajem sporedne likove nego njega. Razumjela sam bolje njegovog oca, Sid, pa čak i Pata nego njega. Ostao mi je nekako nedorečen i zbog toga ovom romanu dajem 4 od 5 zvjezdica.

- Hun.