Frankenstein ili moderni Prometej (Frankenstein, or, The Modern Prometheus), jedno je od vrhunskih ostvarenja gotičke literature. Priča je to o znanstveniku, Victoru Frankensteinu, i njegovu znanstvenom pothvatu, stvaranju čudovišta ljudskoga obličja, bez imena, kojega se uvriježilo nazivati imenom tvorca, Frankenstein. Roman je remek-djelo tada devetnaestogodišnje spisateljice Mary Shelley. Roman je nastao u okviru natjecanja u oponašanju njemačkih priča gotičkog ugođaja, koje su navečer čitali u Bayronovoj vili, i trebao je »slediti krv u žilama i ubrzati otkucaje bila«. Objavljen je 1818, a drugo izdanje, 1831, znatno je izmijenjeno ne samo stilski nego i u razrađenosti karakterizacije likova, posebice Frankensteina.
Za ovu sam priču
vjerovala da je znam usprkos činjenici da nisam pročitala knjigu niti pogledala
ijednu od ekranizacija. Samo sam znala za lik čudovišta koje ima vijke u svojim
sljepoočnicama. Stoga nisam znala ni da Frankenstein zapravo nije čudovište, nego
njegov stvoritelj, a nisam znala ni zbog čega je Frankensteinovo čudovište
uopće čudovište. Da sve to konačno shvatim, odlučila sam konačno pročitati taj
općepoznati klasik.
Glavni lik, baš kao što
sam naziv knjige govori, je znanstvenik Victor Frankenstein koji priča svoju
priču nekom kapetanu (?) broda na kojem se našao tijekom svojeg neumornog lova
na svoje čudovište koje je počinilo nezamislive strahote našem iscrpljenom
znanstveniku. Na tom brodu on na svojoj smrtnoj postelji odlučuje ispričati
svoju životnu priču.
Sve što sam mislila da
znam o Frankesteinu (a zapravo nisam znala ništa) ispalo je skroz krivo. Bila
sam potpuno iznenađena kada sam shvatila da su Frankenstein i njegovo čudovište
jednako emocionalni kao bilo koji drugi likovi koje sam voljela u knjigama i
nisu bili potpuno zle osobe, odnosno nisam ih mogla odrediti kao crne ili kao
bijele. Bili su mješavina i jednog i drugog, svaki svoje nijanse sive, svaki sa
svojim grijesima i snovima. Victor započinje kao wunderkind, iznimno pametan i
nadaren. Budući da je iskusio smrt izgubivši majku, ne čudi da mu je opsesija
postala pokušati stvoriti novi život, ali ne biblijskim putem, nego putem
znanosti; cilj mu je bio ponovno oživjeti ono što je priroda označila kao
mrtvo. Kad mu je to uspjelo, grotesknost i strašan izgled oživljenog bića
uplašila je Victora toliko da je u potpunom strahu ostavio izgubljeno i
dezorijentirano biće da se samo snalazi u nepoznatom svijetu.
Demon, kako Victor u
više navrata naziva svoje stvorenje, se zaklinje da će uništiti Victora i ne
poznaje toplinu i dobrotu za koju ljudski rod može biti sposoban te svoju
zakletvu lako ostvaruje ubijajući ljude do kojih je Victoru stalo.
U nekim ogledima ove
knjige naišla sam na razočaranje čitatelja kojima je bila obećana strava i užas
na koju su navikli iz horora u novije doba, ali to nisu našli u ovoj knjizi.
Strava ove knjige je činjenica da je Victor uspio izmijeniti prirodni tijek
života i smrti te je za to trebao platiti najvišu cijenu. Vjerojatno su opisi
ubojstava koje je čudovište počinilo u doba Mary Shelley ledili krv u žilama,
naročito čitateljica za koje je ovaj žanr prvenstveno i bio namijenjen, ali
današnjem čitatelju (ili barem meni) ti opisi nisu predstavljali prevelik
problem i više me zanimala psihologizacija likova. Na trenutke se može osjetiti
da je djelo pisala 19-godišnja djevojka, ali sve u svemu, iznimno zanimljivo
štivo u kojem je Shelley uspjela opisati traumu kako stvoritelja tako i
stvorenja koje se samo moralo snalaziti u grubom i neprijateljskom svijetu.
Može se postaviti pitanje jesmo li i mi možda takva čudovišta otuđena od svog
stvoritelja i na što smo spremni da mu se eventualno osvetimo.
- Luna
