''Nepodnošljiva lakoća postojanja'' ~ Milan Kundera

Nepodnosljiva lakoca postojanja roman Milana Kundere, neobicna je ljubavna prica. Tomas i Tereza sreli su se u jednom malom ceskom gradu i proveli zajedno nesto manje od jednog sata. Otpratila ga je do vlaka za Prag, a deset dana poslije dosla je za njim. Vodili su ljubav jos istoga dana, no ona je tijekom noci dobila temperaturu te je s gripom ostala kod njega citav tjedan. Nakon toga se vratila u svoj mali gradic, dvjestotinjak kilometara od Praga. Tomas je shvatio da se zaljubio i tada je morao odluciti da li da je pozove da se preseli k njemu, ili ne. Jedna i druga mogucnost imale su dobrih strana, no nije mogao znati koja je prava dok nije probao. Tako ju je na kraju pozvao da dode.

Osvjetljavanje egzistencije, 'ispitivanje sta je ljudski zivot u klopci u koju se pretvorio svijet' - to je sustina ovog Kunderinog romana. Prije roman ljubavi nego roman o ljubavi, Nepodnosljiva lakoca postojanja u svom polifonom iskazu, ima i potresnih akorda o smrti, o organizovanom zaboravu kome su izlozeni i narodi i pojedinci. 

Da li ste ikada doživjeli da već nakon prve knjige osjetite povezanost sa stilom nekog autora? Nakon druge da već znate da volite tog pisca? Da vam se njegove riječi prosto slijevaju u krvotok? Osjećaj da zapravo pričate sa tim autorom? Ako jeste ili ako pak niste, počnite sa Kunderom. Zaista fenomenalan i divan pisac.

Sa Kunderom se po prvi put susretoh u Smiješnim ljubavima. Tu me je privukao ali Nepodnošljivom lakoćom postojanja me je kupio.

Na prvi pogled ovo je ljubavni roman. Priča o doktoru Tomašu i seoskoj djevojci Terezi koja se osjeća zarobljeno u svome malom mjestu, a zatim se pojavljuje Tomaš. Muškarac iz grada. Drugačijeg mentaliteta od ostalih muškaraca sa kojima se susretala.

Ali ovo nije ljubavna priča, iako roman prati životni put Tomaša i Tereze, koji nakon šest slučajnosti zauvijek isprepliću svoje životne niti.

Iako je u Tomašev život došla nizom šest slučajnosti, a zatim tu i ostala, ispostaviće se da je Terezina slabost i krhkost ono što je zapravo stavilo povodac na Tomaševu slobodu i nezavisnost. Jer, dok je Tomaš sloboduman, znatiželjan i za koga sloboda znači mnogo, Tereza je duboko moralna i tradicionalna osoba. Tomaševe avanture sa drugim ženama za njega ne predstavljaju čin ljubavi već samo traganje za onim različitim što svaka osoba posjeduje i koje se otkriva samo u najintimnijim trenucima; ali to nije ljubav za njega. Za njega je Tereza ljubav. Zbog njene slabosti i nezaštićenosti on se sve više veže, a u isto vrijeme se udaljava od svoje slobode. Dok Tereza Tomaševe avanture proživljava na dubokom psihološkom nivou-kroz snove. Njen život je postao agonija straha da li će je Tomaš ostaviti zbog druge žene. Svojim strahovima i snovima ona vezuje Tomaša za sebe, da bi na kraju shvatila da uprkos tome što je on jača osoba od nje, ipak je ona svojim strahovima i slabostima slomila njega i primorala ga zaboravi jedan dio sebe.

Sabina, Tomaševa ljubavnica, predstavlja sve ono neuhvatljivo i slobodno. Ona je slikarka koja duboko proživljava Praško proljeće. Za nju je veza sa Tomašom bila veza sa prošlošću. Jedina istinita, lišena kiča sadašnjosti i pretvaranja. Kiča komunizma koji je navirao u Prag. Ali njena veza sa Francom je bila površna. Franc je nije shvatao. On je bio opčinjen njenom slobodom, nezavisnošću mislići da je i on takav. Ali za Sabinu, on je bio samo jedan u nizu pomodara, jer za nju je intimnost najvažnija. Dok god je nešto skriveno ono je intimno, ali kada svi znaju za to to prestaje da ima draž, osjećaje postaje lažno i nesvjesno se pokorava željama ostalih.

Kroz Praško proljeće, živote Tereze i Tomaša, Sabininu emigraciju Kundera priča o međuljudskim odnosima. O potrebi za pripadnošću, potrebi za slobodom ali u isto vrijeme i za vezanošću. Jer, Tereza je željela pobjeći iz ralja svog malog mjesta, biti slobodna - ali je za nju sloboda bila potpuna predanost drugoj osobi. Tomaš je želio lakoću života, a shvatio je da iako je život u principu jednostavan, ta jednostavnost svakim korakom postaja teža i zahtijeva odricanja. Sabina je pokušala pobjeći od Praga, ali je duboko u sebi proživljavala Praško proljeće i ostala vezana za Prag ma koliko željela ostaviti sve to iza sebe, njena neuhvatljivost je postala svojevrstan zatvor.

Kroz Tomaševu i Terezinu priču Kundera nam filozfoskim pristupom, jezgrovitim pisanjem, jednostavnim ali ipak poetičnim stilom priča o prolaznosti, ljubavi, moralu, međuljudskim odnosima te istorijskim prilikama i njihovim uticajima na živote onih koji ih proživljavaju, slobodi ili pak zarobljenosti.

Zapakovan u ljubavnu priču, nije ljubavni roman, ali jeste roman u ljubavi, ljudskim potrebama i sputanostima. Ljudi traže u drugima ono što sami sebi ne mogu priuštiti i to dobijaju, ali to nije ljubav. Ta ljubav nije bezuslovna kao kod životinja, nije u svom čistom obliku. To je uslovljena ljubav koja jednoj osobi daje lakoću, a drugoj težinu.

- Hun

Ocjena: 4/5

'' Bela garda '' ~ Mihail Bulgakov

Bela garda prati život porodice Turbinih u jeku revolucije  koja je zahvatila carsku Rusiju. Mjesto radnje je Kijev, kao grad u kojem još ima carskih pristalica i njegovih oficira. Međutim, stanje unutar samog Grada nije bajno. Postoje carske pristalice okupljene oko ostataka carske vojske i Petljurovci, pristalice takozvanog Petljure. 

Porodica Trubina ostala je bez svoje majke i zeta koji je pobjegao čim je naslutio ishod bitke. Najstariji brat, Aleksandar, prijaviće se kao vojni ljekar, a najmlađi Nikolka je komandant voda. Okupljeni oko sestre Jelene koja predstavlja svojevrstan stub koji je jedini postojan u svom tom vrtlogu rata, braća Turbinih, zajedno sa porodičnim prijateljima oficirima Mišlajevskim i Krašom, pokušavaju očuvati porodični mir i staloženost u revoluciji.

Problem koji sam ja imala sa ovim roman jesu vremenski tokovi i perspektive iz kojih se priča. Za razliku od Majstora i Margarite u kojem je to odlično odrađeno, ovdje vas samo zbuni i dezorijentiše. U jednom trenutku ne  znate da li je neko uz bolješevike ili ne. Ne znate da li sada gledamo sve iz Nikolkine ili Krašove perspektive. 

Takav pogled na istorijske događaje koji su obilježili 20. vijek je mnogo konfuzan. Vividni opisi odjednom ustupaju mjesto monotonim dijalozima ili pak opisima sukoba koji su takođe monotoni da bih ih opet zamjenili vividni opisi pejzaža. 

Iako je ovo djelo nastalo prije Majstora i Margarite očekivala sam bar naznaku stila koji sam našla u Majstoru ali tome ni traga. SSSR je ovu knjigu okarakterisao kao antirevolucionarnu i protiv bolješevika te je kao takva bila i zabranjena u tadašnjoj SSSR. U biografijama Bulgakova možete čak naći i navode da je ovo svojevrsna autobiografija u kojoj Bulgakov priča o ruskoj inteligenciji i vječitom sukobu seljaka i oficira. Kako uprkos svemu inteligencija običnih ljudi, običnih građana uspijeva da se prilagodi strujama turbulentnog 20. vijeka i da ipak preživi. 

- Hun.

Ocjena: 2/5

Ernest Hemingway, "Kome zvono zvoni"

Povijesno - ljubavni roman koji govori o doživljajima američkog sveučilišnog profesora španjolskog jezika Roberta Jordana, koji sudjeluje u Španjolskom građanskom ratu kao dobrovoljac protiv fašista Francisca Franca, a na strani komunista. Sam roman bazira se na Hemingwayevim iskustvima u Španjolskoj tijekom rata.

Ponovno se vraćamo formi pitanja i odgovora na koja zajedno odgovaramo. :)

1. Što znači naslov romana? Kome zvono zvoni? Koje zvono?

H: Budući da se radnja romana odvija za vrijeme španskog građanskog rata, moje skromno mišljenje je da je u pitanju sam 'sat' Roberta odnosno, njegova savijest koja je svijesna u koliko je borbi učestvovala i šta je sve preživjela i vidjela toliko smrti i sada 'zvoni' upozoravajući Roberta da je to možda njegov posljednji voz.

Ali opet, to je moje mišljenje, sam naslov je zapravo iz poeme kojom Hemingvej otvara roman Džon Dona.

L: Hemingway je preuzeo ovo iz stiha Johna Donnea iz istoimene pjesme u kojoj Donne tvrdi da nijedan čovjek nije otok sam za sebe i da svačija smrt utječe na svakoga te ako čujemo zvono, ne trebamo se pitati kome zvoni, jer zvoni nama. Meni se ovo savršeno slaže s cijelom pričom u knjizi; ovaj dio o čovjeku kao otoku je definitivno siguran jer operacija u koju se upušta glavni lik Robert Jordan ne bi uspjela ako bi je izvodio samo Robert, već su mu bili potrebni ostali koje je zatekao na tom brdu. Onako usput kako je planirao dizanje mosta, tako se i povezao s tim ljudima i logično je da bi mu smrt nekih tih ljudi bila veoma potresna, stoga je i drugi dio o zvonu itekako moguće primijeniti u knjizi, jer em svima njima prijeti smrt, em su svi međusobno povezani.

2. Roman završava s Robertom Jordanom na rubu smrti, ali još uvijek živim, osjećajući "kako mu srce udara o tlo posuto borovim iglicama”.  Koji je efekt ovakvog kraja? Koliko bi roman bio drugačiji da je završio nakon njegove smrti?

H: Za mene je to klasični cliffhanger, što bi se reklo. Time nam je Hemingvej ostavio prostor, nakon što smo se izgubili u svakoj pori romana i postali Robert, da taj posljednji momenat Robertovog života ne bude njegov već naš. Mi smo ti koji su zapravo Robert. Mi smo onaj čije srce udara o tlo posuto borovim iglicama. Time je postigao jačinu koju ionako posjeduje svojim sirovim pisanjem.

Da se roman završio nakon njegove smrti emocije, ideje i misli koje smo u sadašnjem kraju dobili, ne bi postojale. Hemingvej je zaokružio roman na vrhuncu, a nama ostavio prostor da u svojoj glavi razradimo Robertovu smrt.

L: Ja sam bila ljuta. Završetak knjige je zapravo nedovršen ako gledamo po konvencionalnim pravilima igre pisanja knjiga koja nalažu da čitatelj bude zadovoljen potpunim krajem gdje postoji barem jedna sigurna stavka, koju onda čitatelj može svojom maštom nadograđivati i dodavati ili oduzimati od lika koliko želi. Ali ovaj kraj nam to ne daje, jer nismo sigurni je li Robert preživio (iako je velika vjerojatnost da nije) ili nije. Doista se roman prekida na vrhuncu i to eksplozivno (doslovno), jer konačno dobijemo ono što čekamo cijeli roman, ali to nam se odmah oduzima i ostavlja nas se praznih ruku. To je cliffhanger, ali poslije tog cliffhangera ne preostaje ništa nego pad u provaliju bez osiguranog mekog dočeka na noge. Ipak, efekt bi definitivno bio manji da se sve završilo nakon smrti; kao prvo, bili bismo sigurni da je umro i ne bismo mogli zamišljati mogućnost preživljavanja; kao drugo, bio bi to još jedan dosadan i uobičajen kraj knjige

.

3. Hemingwaya se kritizira da stvara plitke, stereotipne žene koji ili postoje da bi služile muškarcima ili su i same praktički muškarci. Spadaju li Marija i Pilar u ovu kategorizaciju i zašto?

H: Pilar je potpuno izgrađen lik. Od najtananije psihološke do najočiglednije fizičke osobine. Ona možda predstavlja klasičnu špansku ženu tj. ono što ja zamišljam klasičnom španskom ženom: živa je, vatrena, bahata, ponosna, nezavisna, borbena, inteligentna. Ima jasno definisane ženske crte i postupke koji isplivaju ispod oklopa koji joj je rat namijenio. Ona nije praktično muško, ona je žena koja je u datim uslovima našla način da preživi bez da služi muškarcu i bez da postane kao on. Sačuvala je svoju ženstvenost ispod oklopa opasne gerilke.

S druge strane Marija se možda naočigled čini kao stereotipno žensko koje žudi za zaštitom muškarca i kroz roman ona se zaista čini takvom, ali za mene Marija, nakon svega kroz šta je prošla i šta je preživjela, ne može biti žena koja služi muškarcu, koja žudi za njegovom zaštitom i ovisi o njemu. Ne. Takva žena ne bi mogla da se izbori sa onim sa čime se Marija izborila i izašla iz toga kao pobjednik.

L: Na prvi pogled da. Pilar je glava kuće, a Marija je Robertova, da prostite, kurva. Ali ako se malo razmisli, nije zapravo tako. Pilar je majka, brine o svima, trudi se da svima bude dobro, zadaje zapovijedi jer njenim ljudima to treba, a bivši zapovjednik se utopio u sebičnosti, a opet ostaje vjerna sebi i nema miljenika, iskrena je. Marija je prošla kroz trnje i kamenje u jako kratkom životnom periodu, neiskusna je i možda naivna, ali na dobar način. Zavoli Roberta svim srcem i daje mu cijelu sebe, ne zbog užitka, već zbog ljubavi.

4. Vrijeme je velika tema u romanu. Kako Pilarina svijest o vremenu utječe na njen stav o vezi između Roberta Jordana i Marije? Koje zaključke Robert Jordan donosi o svom životu tijekom kratkog vremena koje provodi s Marijom?

H: Pilar je svijesna vremena u kojem živi i živi za trenutak jer nikada ne zna kada će joj on biti posljednji. Zato ona zna da je za Mariju i Roberta ovo možda pogrešno vrijeme, ali je jedino vrijeme koje će dobiti. Dok se Robert jedino u takvim, ratnim, vremenima osjeća živim ali po prvi put tu živost kod njega budi ljudsko biće, a ne zadatak koji mora da obavi. Po prvi put je svjestan koliko mnogo može da izgubi ako pogriješi ili pogine u tom ratu. Po prvi put shvata da nema vremena. Da ga nikada neće imati. Da su ti trenuci koje mu je Pilar obezbjedila jedino što će dobiti.

L: Pilar inicira njihovu vezu jer je primijetila da se Robert i Marija međusobno privlače i svjesna je da se njima i inače kratak život dodatno skraćuje, jer su u ratu i moraju izvesti opasnu misiju, drugog vremena nema. Robert tada shvaća da i on može u to kratko vrijeme proživjeti isto ono ili čak više što prožive neki u 70 godina života.

5. Kako Hemingway čitatelju daje osjećaj da se dijalog odvija na španjolskom? Bi li postojala razlika u efektu knjige da se ne koristi tim sredstvom? Zašto?

H: Ja sam to osjetila samo onda kada bi Pilar ili Pablo naglasili da Robert priča na engleskom. Ili kada bi sam Robert rekao da je nešto odgovorio na engleskom. Ostatak dijaloga u romanu je za mene bio na španskom. Sada, za mene, da to nije tako uradio ja vjerovatno ne bih doživjela Roberta kao izuzetno osjetljivu osobu. Osobu koja se zna snalaziti i razmišljati pod pritiskom jer je on bio svjestan činjenice da u takvom vremenu i raspoloženju, stranac koji dolazi pomoći ljudima koji se bore u svom građanskom ratu uvijek će ostati stranac i neprijatelj ukoliko ne nađe način da poštuje tradiciju tog naroda. Za njega je to bio jezik. Jedini način da se približi, da uradi ono zbog čega je došao.

L: Osim što ubaci da je Robert nešto rekao na engleskom, on još neke izraze napiše izravno na španjolskom i prijevod nam se da u fusnotama. Da to ne radi, postoji mogućnost da bih zaboravila kako Robert i njegovi sugovornici ne govore istim jezikom. Sve ostalo prepisujem iz odgovora ispred. :D

6. Tko je izdajica u priči? Kakvu je štetu napravio? Što misliš zašto je postupao na način na koji je postupao?

H: Sada, kada razmislim, mislim da zapravo nije bilo izdajice. O da, Pablo je definitivno napravio greške koje su koštale ostale mnogo više nego što je to on mogao zamisliti. Ali Pablo se ponašao kao čovjek. Kao osoba. Preplašen, izgubljen i nepovjerljiv kao što bi svako od nas bio da se nađe u takvoj situaciji. Bio je osoba koja je odbila da navuče oklop i pregrmi taj rat.

I još nešto, ja samo moram da kažem da sam roman pročitala početkom ove godine, pa mi je sjećanje malo mutno i puno rupa. I still hope you’re gonna like it.

L: Prvi na pamet, naravno, pada Pablo. Njegove greške su uzrokovale velike probleme, ali ti problemi nisu bili neriješivi. Njegove greške su i razumljive, jer u njega je ušao onaj najgori strah koji čovjek može imati – strah od (neposredne) smrti.

"Blues miješane krvi", Esi Edugyan

Mladog, briljantnog trubača Hieronymusa uhitili su u džezerskom baru. Glazbenoj zvijezdi otad se gubi svaki trag. Imao je dvadeset godina. Bio je njemački državljanin. I bio je crnac.

Pedeset godina poslije Sidney Griffiths, jedini svjedok toga događaja, odbija govoriti o onome što je vidio. Kad ga posjeti Chip Jones, prijatelj i kolega iz benda, s pričom o otkriću čudnoga pisma, za Sida počinje putovanje prema vlastitu iskupljenju.

Od zadimljenih barova prijeratnog Berlina do pariških salona Sid vodi čitatelja kroz fascinantan, slabo poznati svijet, u srce svoje grižnje savjesti.

Blues miješane krvi uzbudljiva je i dirljiva priča o glazbi, rasnim razlikama, ljubavi i odanosti te o žrtvi koju od sebe tražimo i od drugih zahtijevamo uime umjetnosti.

Ova knjiga ima rat. Ima jazz. Glavna tema su prijateljstva između te nekolicine ljudi koje rat pritišće i ne da im da slobodno žive i koji se zbog toga moraju boriti ne samo sa samim ratom, već i jedni s drugima i sa samima sobom.

Cijela knjiga je zapravo borba. Prožeta je boli, ljubavlju, ljubomorom, glazbom i strahom. Mislim da je to relativno vjerna slika života u ratu. Pogotovo ako si manjina protiv koje je čitavi rat uperen. Autorica prekrasno opisuje iskustvo sviranja glazbe, pružajući tako uvid onima koji nemaju iskustva sa sviranjem kako je to kad ti sudjeluješ u stvaranju nečeg tako divnog kao što je glazba, a u ovom slučaju to je jedna od najtežih glazbi za izvedbu. Likovi nisu crno-bijeli, nego su u onoj pravoj sivoj zoni realnosti, gdje su svi i dobri i zli. Svakom liku mogu se nabrojati dobre i loše strane, opipljivi su i zbog njihovih se postupaka zapitate kako bi vi reagirali da ste se našli u njihovoj situaciji. Mislim da je autorica također uspjela uhvatiti raspoloženje rata, iako nije živjela u to doba; njena opisivanja probijanja kroz paničnu masu ljudi koja pokušava pobjeći iz Pariza kojem na vrata kuca okupacija od strane Švaba, kako je to napisano u knjizi, tjerala su me na kratko zatvaranje očiju i mrštenje. Njihovo bijedno životarenje na kruhu ili juhi od luka. Svađe i prepucavanja. Očijukanje i zaljubljivanje. Iz tih likova pršti mladost, iako zapravo ne znamo koliko su stari, osim za jednog lika. Možda su čak u tridesetima ili četrdesetima, ali ja sam ih zamišljala kao mladiće na pragu tridesetih, željne pustolovine i pune strasti za glazbu. To je možda jedino što ih povezuje i ta je veza toliko jaka da su spremni žrtvovati svoje snove i sebe za druge. A nekad možda i ne. Jer ipak je jedna od bitnih stavki ove knjige velika ljubomora i jedna teška izdaja koja je možda glavni pokretač priče, jer nam Sid želi ispričati svoju priču i ako bude imao dovoljno sreće i ako mi budemo milostivi, možda mu i oprostimo. Svi su mi likovi u ovoj knjizi najdraži, ne mogu nijednog posebno izdvojiti, jer su doista trodimenzionalni.

- Luna

'' Zovem se Crveno'' ~ Orhan Pamuk

Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.

Pričati priču iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge. Da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću je veoma težak posao. Naročito kada prvo poglavlje priča iz perspektive i mrtvaca i počinje rečenicom: 'Ja sam sada leš na dnu neke jame.' Veoma je teško. Čak i kada su ostala poglavlja pored ljudskih likova, apstraktna poput Šejtana, Crvene boje i određenih dijelova sa slika. Ali Pamuk to radi sa toliko talenta i znanja da je u jednu ruku nevjerovatno, a u drugu jezovito.

Roman se bazira, a i počinje, na smrti jednog od iluminatora (slikara) u Osmanskom carstvu koji je zajedno sa četvoricom svojih drugova radio na tajnoj knjizi za Padišaha (sultana). Međutim, njegova smrt i radnja romana koja kreće sa tom smrću samo su paravan za ono o čemu se stvarno radi.
Pamuk na zadivljujući način kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora. Majstora svoga zanata.
Pamuk nam govori kako umjetnost u Islamu nije cijenjena kao u Evropi toga doba. Posebno slikarstvo. Kaligrafija je bila više cijenjena, ali ne i slikarstvo iliti iluminacija. Zašto? Zato što se time čovjek postavljao u rang sa Allhom. Gledao je svijet poput onoga koji ga je stvorio, a nije imao pravo na to. Zato su osmanski iluminatori slikali po određenim pravilima koja su obuhvatala odsustvo individualnosti i stila, autorstva i perspektive. Sve dok se Tetak ne upozna sa evropskim stilom koji razvija perspektivu i slika stvari onakve kakve jesu, a ne onako kako ih Bog vidi.
To je zapravo zaplet i cijela priča se vrti oko toga kako je Tetak uticao na sultana da se napravi tajna knjiga koju će raditi iluminatori ali tehnikom evropskih slikara. A to je bogohuljenje.  Oko knjige se širi čitav niz smrti i mijenjanja ličnosti samih likova kao i začetak mijenjanja islamskog pogleda na umjetnost.

Pamuk zaista na zadivljujući način pripovijeda o stanju u Islamu. Daje nam uvid u vjersku tradiciju kao i u tradiciju samog iluminatorskog zanata koji će se morati prilagoditi novom vremenu u kojem umjetnost dobija na vrijednosti i koja će iz vijeka u vijek napredovati. Na pomalo brutalan način opisao je pokušaj čuvanja starih običaja, ali je paralelno sa tim kroz likove Šekure i Crnog prikazao kako su promjene neminovne i kako se moramo njima prilagoditi.

Ocjena: 4/5

- Hun.

''General mrtve vojske'' ~ Ismail Kadare

General mrtve vojske  je jedna od onih knjiga koje vas mame da ih čitate u jednom dahu bez obzira na to što je radnja u suštini jednolična. Zašto? Zato što je stil kojim je napisana takav da vas zove da idete dalje. Sve dok ne dođete do kraja knjige u jednom danu.

Nakon Drugog svjetskog rata italijanski general dolazi da pronađe i pokupi kosti palih italijanskih vojnika u pratnji sa sveštenikom. Kosti su razbacane širom države i General tu provodi čitavu zimu prelazeći planine, kotline i doline. Skupljanje kostiju nije lak posao. Na početku romana General to smatra čašću međutim kako roman odmiče tako se i Generalovo mišljenje mijenja. Na spisku bataljona, četa, divizija itd. gdje su sistematski nabrojeni pali vojnici i mjesta na kojima su pali izdvaja se jedno ime. Poručnik Z. Poručnik Plavog bataljona, zloglasnog odreda koji je bio sačinjen od fašističkih fanatika i koji je čak ubijao i mučio svoje vojnike koji bi dezertirali ili pokazali male znake ne slaganja sa sistemom. Poručnik Z. je nestao, a na čitavom svom putešestviju General otkriva tragove kuda je poručnik prošao i ostavio samo smrt za sobom. Roman nije samo prikaz stanja nakond Drugog rata već prikaz Generalovog mijenjanja nakon što upoznaje albanski narod i kulturu. Taj narod, koji je trpio jaram okupatorskih vojnika, te iste vojnike je prihvatao kada bi dezertirali i davao im krov nad glavom i komad hljeba. Upravo ta činjenica polako mijenja Generalove stavove iz korijena. Malo pomalo, njega počinje da opija ta kultura. Njihova tragična poezija.Tada počinje njegov preobražaj. Polako se otkriva njegov antifašistički stav. 

U sukobu sa sveštenikom koji štiti postupke poručnika Z. General polako počinje da puca. Kulminacija se dešava njihove posljednje noći na dužnosti kada General nepozvan prisustvuje jednoj svadbi. Na toj svadbi, u selu u kojem je posljednji put viđen poručnik Z, jedna starica na svadbi mu pred noge baca džak sa poručnikovim kostima. Genral je toliko zgađen činjenicom da je pronašao njegove kosti. Da ih mora nositi te u jednom momentu isti džak baca sa mosta. Tu nastaje raskol između sveštenika i njega. Tada u Albaniju dolaze silni telegrami poručnikove porodice koji mu prijete Vojnim sudoom. Proklinju ga. Sve se to dešava na dan slavalja oslobođenja Albanije- simbolično. General se riješio tereta koji je nosio mjesecima.

Međutim njegovo opijanje te noći koja je obilježena telegramima spriječiće ga da vidi tj. pročita nešto što je trebalo. Posljednji telegram koji je poparao a koji su mu poslali veterani vojske koji podržavaju njegov posturpak.

General i sveštenik su neimenovani i time su univerzalni likovi. Pretstavaljaju sve one ljude koji su nakon rata morali da se pozababave njegovim posljedicama i koleteralnim štetama. Svi vojnici, sem poručnika Z. ali je i on djelimično neimenovan, su neimenovani pretstavljajući sve vojnike koji su svoje kosti ostavili u tuđim zemljama. Poručnik Z. predstavlja onu vlast. Onaj autoritet koji je smrt poslao tolike vojnike i zatim samo nestao. Kao i svaka totalitarna vlast. Za nju su ginuli i borili se obični ljudi koji nisu ni shvatali za šta se bore.

Ocjena: 4/5

- Hun.

''Palata snova'' ~ Ismail Kadare

Palata snova (1981), remek-delo u kom je Kadare u zatvoreni sistem orijentalne despotije, oličenom u Otomanskom Carstvu, projektovao jednu osobenu viziju pakla kao totalitarne države u kojoj je sve pod kontrolom, uključivši i ljudske snove... 

Antiutopijske knjige su mi jedne od omiljenih, a danas ih je tako mnogo. Pročitala sam ih mnogo ali me je Kadare oduševio.
Palata snova je ustanova koja se nalazi u samoj srži Osmanskog carsta. Tu se vrši klasifikacija snova koji pristižu iz cijelog Carstva, a nakon toga se bira Velesan iliti san koji je najbitniji te sedmice. Snovi se klasifikuju iz razloga što mogu da naslute moguće državne udare, bune, ratove, pometnje unutar samog Carstva itd. To je jedan od najpoželjnijih poslova u Carstvu.
Naš protagonista Mark-Alem je iz jedne od najimućnijih porodica koje su učestvovale u stvaranju Carstva, Ćuprilija. Porodice koja je izrodila vezire, generale, ministre itd. Međutim, oni su Albanci i zbog toga su često na udaru Carstva. Imaju svoje padove i uspone. Upravo Mark-Alemov ujak, Vezir ga ubacuje u Palatu kako bi ga koristio kao špijuna međutim Mark-Alem to kasno shvaća i njegova porodica se ponovo nađe na udaru. Upravo zbog svojih korijena koji su im omogućili ep. Ep na kojem im sultan zavidi jer su time postali besmrtni.
Međutim, nije to ono što je interesantno. Interesantno je to što je Palata Osmansko carstvo u malom, koje je opet sinonim za samu komunističku Albaniju. Sva ta odjeljenja predstavljaju same nivoe državnog uređenja samog Carstva. Klasifikacija snova, nije ništa drugo do kontrola snova koja, ipak nije toliko oštra kao kod Orvela i njegove kontrole misli ali opet može se reći da je otišla korak dalje. Kontroliše se ono nad čime čak ni mi nemamo vlast. A opet, da li ja te kontrola pravedna? Snovi se opet koriste u političke svrhe onoga čija moć prevagne u Palati. Što implicira na samo stanje u Albaniji Kadareovog vremena. Jednom totalitarnom uređenju u koje su se sve komunističke zemlje pretvorile.
Život Mark-Alema se toliko promijenio da se sveo samo na Palatu, put do kuće i povremene porodične večere. Čak i onda kada ima slobodan dan, ulice i ljudi koje je nekada sa radošću posmatrao sada su mu obojeni bojama stvarnosti i groteskni su. Želi pobijeći nazad u svoj zaštićeni svijet Palate. Svijet koji upravlja tuđim životima ali koji ga drži slijepim za sve stvari koje se događaju sa druge strane zida. Ne želi da sagledava stvarnost oko sebe. Čak i onda kada dođe na čelo Palate, Mark-Alem se trudi da sačuva  svoj duševni  mir, jer sada je on taj koji okreće točkiće samog Carstva. On je onaj koji odlučuje o sudbini tuđih života.

-Hun.

Ocjena: 4/5

''Grimpov - nevidljivi put'' ~ Rafael Abalos

U zimu 1313. godine, mladić po imenu Grimpov nalazi leš muškarca u snežnim planinama oblasti Uljpens. Užasnut svojim zlokobnim otkrićem, Grimpov će uskoro otkriti da je mrtvi vitez bio nosilac tajanstvene poruke i neobičnog kamena, koji će promeniti njegov život i njegovu sudbinu.
Mitska tajna zaštićena neverovatnim zagonetkama pokrenuće strasnu potragu za mudrošću. Grimpov je pun misterija i neizvesnosti koje može doneti samo nesvakidašnje uzbudljiva srednjovekovna avantura sa čarobnim i iznenađujućim krajem.

Ne znam ni kako da krenem sa pričom o ovoj knjizi. Možda je najbolje od početka.
Priča prati mladog Grimpova koji sa svojim prijateljem skitnicom i lopovom pronalazi mrtvog viteza u planinama Španije. Pored viteza pronalaze čudan kamen i papir sa porukom. Ispostavlja se da je u pitanju kamen mudrosti i Grimpov kreće na avanturu prateći put mudraca da bi  spoznao tajnu mudraca i zasadio sjeme znanja koje će koristiti čitavom ljudskom rodu.
Na tom putu ga prati sin mrtvog viteza, odnosno mudraca koji je bio na čelu tajnog društva Uroborus koje je čuvalo tajno mudraca.
Tokom čitavog svog puta i riješavanja mnogih zagonetki koji će ga na kraju odvesti do Nevidljivog puta i sprovesti do tajne, Grimpov stiče veliko znanje iz mnogih oblasti nauke ali i života. Prolazi kroz sukob posljednjih Templara i francuskog kralja. Sukob u kojem se suočavaje zaštitnici mudrosti i štovaoci neznanja.

Preporuke su ovu knjigu ocijenile visokim ocjenama. Očekivala sam nešto mnogo više. Mnogo veće. Međutim, ono što me dočekalo jeste pokušaj nečeg velikog. Mnogo stilski nerazumljivih rečenica koje se moraju pročitati ponovo par puta. Istorijske činjenice? Samo je par i to onih koje su toliko poznate (sukob Vatikana i Templara te njihov progon) i one o kojima se i dalje špekuliše (Templari su pronašali nešto ispod Solomonovog hrama). To je sve što je ovu knjigu činilo zanimljivom na prvi pogled. Ali sama radnja knjige je previše zbrzana, uzevši u obzir mnoštvo istorijskih podataka koji su se mogli upotrijebiti za njen dalji i bogatiji razvoj. Likovi i njihov razvoj. O tome da ne govorimo.U nekim dijelovima se osjeti dijelić njihove psihe i njihovog pokušaja razvoja ali se to već u sljedećem gubi jer u centar stavljen kamen mudrosti i pokušaj da se odjednom ubaci previše zagonetki, tajni i činjenica koje će učiniti fabulu dinamičnijom, misterioznijom i zanimljivom - pokvarili su sve.
Jedna od svijetlih tačaka knjige jesu ilustracije.

- Hun.

Ocjena: 1/5

"Prigovor savjesti" - John Boyne

Rujan 1919: Dvadesetogodišnji Tristan Sadler putuje vlakom iz Londona u Norwich kako bi Marian Bancroft predao svežanj pisama njezina brata Willa. Tristan se borio s Willom rame uz rame u Prvom svjetskom ratu. Zajedno su prošli obuku, a kad su prebačeni na bojišnicu u Francuskoj dijelili su brutalno iskustvo ratnog nasilja obilježenog svakodnevnim umiranjem i okrutnošću nadređenih. Ali Will je 1917. godine položio oružje pozvavši se na prigovor savjesti pa ga je prijeki sud osudio za kukavičluk te je strijeljan.

Ubrzo postaje jasno da pisma nisu pravi razlog Tristanova posjeta. Duboko u sebi Tristan nosi mučnu tajnu koju očajnički želi ispovjediti Marian, ako za to smogne snage. Čitatelj će u finalu priče u kojoj se konstantno propituju pojmovi kukavičluka i hrabrosti doznati šokantnu istinu o događaju koji je Tristanu Sadleru obilježio čitav život.

Pročitala sam ovu knjigu prije samo 6 sati i dojmovi su mi još uvijek svježi. A dojmovi su bome snažni. Možda je efekt na to imala i činjenica da sam knjigu čitala cijelu noć, u toj posebnoj noćnoj tišini koja pojača sve što se oko mene događa. Ili u meni. Ipak, ne mogu ih sve opisati jer bih morala otkriti detalje u knjizi i uništiti je onima koji je možda žele pročitati.
Bilo kako bilo, krenimo ispočetka. John Boyne već se jednom spominjao na ovom blogu, napisao je Dječaka u prugastoj pidžami, knjigu koja mi se također svidjela. Ali ova knjiga je tako različita. Zajedničko im je to (osim što govore o ratu) što su užasno emotivne.
Boyne nas uvodi u priču o gej vojniku u Prvom svjetskom ratu svojim lakim manipuliranjem riječima, niste ni svjesni, a već ste na osamdesetoj stranici. Riječi mu teku kao potok kroz šumu i žubore u vašim ušima, ali ta poetska opisivanja nimalo ne štete priči, nemate osjećaj kao da kvari tok priče. Likovi su izrazito kompleksni i odmah se vežete za njih. Odnosi među njima su realni. Opisi stanja u rovovima su stravični i toliko stvarni da ponekad poželite prestati čitati. Ali tu se ubacuje i sarkazam i crni humor, ne možete se suzdržati od pokojeg osmijeha i kratkog hihotajna. Ali tjera vas dalje. Ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti održava tu pozornost. Tristanov tragičan život je toliko prigušeno tragičan da toga postanete potpuno svjesni tek nakon što pročitate cijelu knjigu i ponovno prelistavate album sa slikama iz knjiga u vašoj glavi. Čak i nakon što se otkrije žalosna tajna i nakon što se zapravo ljutite na sve i svakoga zbog okrutnog i emotivnog finala, ipak volite svakog lika u ovoj knjizi, imate razumijevanja za svačije ponašanje. Barem sam ja imala.
Susret Tristana s Willovom sestrom Marian isprva vam ne predstavlja ništa posebno, osim neugodne situacije između vojnika koji je bio prijatelj s bratom te žalosne žene i koji, čini se, dijele patnju, ali kako se odmotava klupko priče, shvaćate koliko je zapravo Tristanu to teško i koliko je i Marian to teško. Knjiga je toliko nabijena emocijama da nemate druge nego prepustiti se.
Čitajući ovu knjigu osjećala sam sve emocije svijeta. Smijala sam se, ljutila, vikala (u sebi, nisam mogla naglas), bacala je u stranu i opet uzimala u ruke i plakala kao nikad dosad. Usuđujem se reći da ni na jednu knjigu koju sam dosad pročitala nisam plakala kao na ovu. I preporučam je svima, jer treba mi netko da podijeli patnju sa mnom. :)

- Luna