"Atlas oblaka" - David Mitchell

Atlas oblaka Davida Mitchella izniman je roman, satkan od šest pripovjednih niti, u kojem se muzikalno virtuozno i jezično raskošno isprepleću znanstvena fantastika, politički triler i povijesni pastiš. Priča seže unatrag u devetnaesto stoljeće, kolonijalizam i divljaštvo na otocima Pacifika, te unaprijed u mračnu budućnost, onkraj sloma civilizacije. Idealistični Amerikanac 1850. nevoljko plovi Tihim oceanom; razbaštinjeni skladatelj na prevaru se uvlači u dom sifilisom shrvana genija; kalifornijska novinarka istražuje zataškanu tajnu projekta nuklearke; mali nakladnik bježi od kriminalca kojemu je objavio nenadani bestseler; klonirana restoranska poslužiteljica čeka izvršenje smrtne presude zbog protukorpokracijskog djelovanja; a Zachary, mladić s postapokaliptičnih Havaja, svjedoči sumraku znanosti i civilizacije – to su redom pripovjedači Atlasa oblaka.U romanu od čije maštovitosti i raspona čitatelju zastaje dah, David Mitchell briše jezične, žanrovske i vremenske granice nudeći razmišljanje o ljudskoj volji za moć i pogibeljima u koje nas ona može odvesti.

U ovom postu, Hun i ja odgovaramo na pitanja o ovoj knjizi, jer smo i tu zajedniči pročitale. Uživajte.

1.   O čemu je „Atlas oblaka“? Koja pitanja istražuje knjiga – koja je primarna tema?

Hun: Atlas oblaka je roman o međuljudskim odnosima i postupcima koji nikada ne prolaze nezapaženo. Svaki naš postupak koji uradimo u toku svog života, svaki susret koji nam se desi povezan je sa našom prošlosti i budućnosti. Sve što uradimo uticaće na naraštaje koji dolaze.

Luna: Knjiga priča priču o šest naizgled nepovezanih ljudi, ali čim malo dublje zaglibite u drugo poglavlje, vidite da su itekako povezane. Mislim da je primarna tema upravo ta povezanost, jer ljudi iz tih 6 priča su iz različitih razdoblja, zemalja i različitog su spola, ali njihove se priče nadopunjuju, baš kao što se nadopunjuju priče svih ljudi na ovom svijetu.

2.      Je li to upozoravajuća priča, prognoza, dijagnoza? Na što se ljudi u Mitchellovim pričama oslanjaju jedni      kod drugih?

H: Mislim da se može posmatrati i kao upozorenje i kao dijagnoza. Mada kako se naše društvo danas razvija i niko ne mari za druge, ovo je više dijagnoza nego bilo šta. Naročito u priči Sonmi-451 i Zakarijevoj priči. Sonmina priča se dešava prije Zakarijeve i tada je ljudska rasa na vrhuncu ali ipak sve to što je postigla nije je spriječilo da propadne upravo zbog te konstantne žeđi za višim, boljim a to otkrivamo kroz Zakarijevu priču. Jer naposlijetku, ljudi su oni koji će uništiti sami sebe.

Što se tiče likova, kroz svaku priču svi se oslanjaju na iskrenost i dobro u onom drugom (iako ponekad ta iskrenost i dobrota predstavljaju samo paravan koji skriva zlu i izopačenu prirodu). Ali uprkos tome, svi likovi nauče nešto više o životu i ljudskim odnosima. Kao npr. Timoti koji je pod stare dane naučio da održavanje veza u životu i nije tako loša stvar.

L:  Smatram da je to sve od navedenog. Upozorava što su sve ljudi sposobni učiniti – u svakoj priči imamo loše likove koji ne prežu od toga da drugima naude. Dijagnosticira kako društvo funkcionira (pogotovo u priči o Sonmi) i prognozira kako bi takvo društvo moglo završiti (Sonmi i Zachry). Kod svih likova je važno međusobno povjerenje i to je ono što ih uništava, ali i spašava. Ewing vjeruje Gooseu, ali i kasnije osobi koja ga spasi od smrti. Frobisher vjeruje Sixsmithu, a Sixsmith vjeruje Luisi Rey. Da sad ne nabrajam dalje, svaki lik ima nekoga kome vjeruje i iako to ne završi uvijek dobro za njih, ipak je to važan aspekt priča o njima, a i općenito ljudskog života.

3.      Zašto Mitchell koristi strukturu koju korist? Što se nada postići sa 6 (ili 12) povezanih priča, svakoj baziranoj na specifičnom žanru: epistolarni, misterij, satira, sci-fi, post-apokaliptično? Koji je zatim učinak obrtanja priča i pričanja unatrag?

H: Moje skromno mišljenje je da je u pitanju magija nedorečenosti. Svaka od šest priča se prekidala na pola i onda se nastavljala u drugom dijelu koji je objašnjavao sve postupke. Čineći tako krug. Ali kako se svaka priča zaustavljala na pola, tako bi nova priča počela i činilo mi se da se baš nastavlja tamo gdje je ova stala. Time je Mičel pokazao moć koju naši postupci ostavljaju u vremenu.

L: Znam da je meni to bilo pomalo stresno, jer taman se uvučem u priču i onda se ona naglo prekine te se moram navikavati na novu. Ali to me tjeralo dalje i kad sam shvatila da nakon priče o Zachryju pripovijedanje kreće unatrag, ništa me nije moglo spriječiti da odustanem od knjige. Osim možda razmetanja svojim znanjem o književnim žanrovima, autor miješanjem istih vjerojatno pokušava pokazati različitost ljudi. Naglim prekidanjem priče i kasnijim nastavljanjem iste, autor zatvara pokazuje da neke stvari možemo ostaviti nedovršenima i kasnije ih nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

4.       Kako si sve priče pašu, bilo prema naprijed ili prema natrag?

H: Kao što sam već rekla u prethodnom pitanju, priče su poslagane kao babuške te tako je izgledalo kao da se svaki zaplet uliva u novu priču i savršeno odgovara i onda kada bi krenuo unazad sve bi se polako odmotavalo poput klupka i sve bi dobilo odgovarajuće značenje. Zašto i zbog čega.

L: Slažem se s rečenim i nemam ništa za nadodati.

5.       Koje je značenje naslova?

H: Pa ako pogledamo kroz prozor u oblake, izgleda da su nasumično nabacani po plavoj podlozi i nemaju ništa zajedničko. Ali samo na trenutak. Kako sve više i više gledamo primijećujemo oblike koji oni čine i to ne samo jedan oblak nego više njih čini jedan oblik pa u dodiru sa drugim se preliva u sljedeći oblik. Isto kao i priče. Svaka izgleda nepovezano međutim u dodiru jedne se drugom priča dobija oblik i smisao.

L: Budući da ja nisam primijetila ni da su dva lika u knjizi gay i u vezi, nemojte od mene očekivati da sam primijetila ovo s oblacima. J Ali sad kad je to rečeno, ima smisla i potpisujem.

6.        Koji su neologizmi (nove riječi koje nisu potpuno ušle u upotrebu u jeziku) korištene u sci-fi poglavljima o Sonmi~451 i kako oni odražavaju našu upotrebu jezika danas?

H: Koliko se sjećam Sonmi je koristila neke duže izraze koji se danas više koriste u književnosti da bi neki izraz dobio na težini ili termine koji se koriste u nekoj struci a ne u svakodnevnom govoru. Dok se jezik danas toliko uprošćava da bi se sa što jednostavnijim i manjim riječima reklo više što potpuno uništava jezik.

L: Jezik kod Sonmi je nevjerojatno zanimljiv. Ona jede/pije sapun, ali ne sapun u našem smisli riječi. Njoj je to hrana, a ne higijensko sredstvo. Ona kao podređena vrsta u tom svijetu ne razumije većinu riječi u jeziku ljudi i stvarno je zanimljivo gledati kako bogati svoj rječnik i uči govoriti kao normalna osoba. Danas, naprotiv, ljudi kao da namjerno pokušavaju zaboraviti riječi, krate ih i smanjuju, zaboravljaju i ubijaju ih.

7.       Koja priča vam je najdraža, a koja najmanje draga i zašto?

H: Najdraža mi je Pisma iz Zedelgema  jer je vrijeme radnje oko 1930.između dva rata. Glavni lik, Robert Frobišer je mladi umjetnik (kompozitor i pijanista) te su zbog toga njegova pisma toliko poetična i puna emocija da vam se jednostavno uvuče pod kožu. Dok mi je najneomiljenija Paklene muke Timotija Kevendiša i to samo jer se Timoti konstantno žalio i ništa nije činio (naravno, sve do trenutka dok nije pobjegao pa je onda shvatio par stvari) te je bio previše pun sebe.

L:  Sonmina priča mi je definitivno najdraža, jer volim distopijske priče i loše prognoze za društvo. J Njena priča mi je nekako najzanimljivija, iako je i Frobisher u užem izboru, budući da je glazbenik i poetično se izražava. Ali Sonmi je jak lik, iako možda nije sama postigla sve što je postigla, ali izlaženje iz tame na svjetlo i logičko interpretiranje svega što joj se dogodilo i to mi se jako sviđa.

Najmanje draga mi je Zachryjeva priča, ne samo zbog čudnog jezika koji me na početku užasno zbunjivao, nego je i nekako zamorna. Zanimljiva je, naravno, kao i sve ostale, Zachry na par mjesta ima smiješne trenutke, ali njegovu priču ne bih ispočetka išla čitati.

8.      Kakvo je bilo vaše iskustvo čitanja djela:  je li vas struktura ometala i zbunjivala te jeste li uživali u  prikupljanju poveznica između priča i konačnog viđenja kako se sve završilo?

H: Ovo mi je bilo prvo djelo ovakve forme te sam bila prilično iznenađena jer je bilo veoma zanimljivo čitati i tražiti sve te male detalje koji povezuju sve priče. Možda sam na par mjesta bila malo zbunjena nekim postupcima ali je u suštini roman predivan ali mi je sam kraj ostao malo nedorečen tj. kraj svih priča. Naročito kod Roberta. Imala sam osjećaj da tu nešto fali.

L: Inače ne volim knjige u kojima više likova priča priču i bila sam skeptična. Malo me zbunjivalo naglo prekidanje priče na vrhuncu, ali forma mi se zapravo sviđa. Nije kao u većini knjiga s više pripovjedača da se svako malo vraćaju na prijašnje pripovjedače i onda opet idu na neke druge, kako im se prohtije. Ovdje autor niže likove po nekoj logici i onda ih lijepo zaokružuje. Bilo je zanimljivo loviti dijelove slagalice, iako sam neke propustila uloviti i previdjela ih kroz cijelu knjigu (khm). Ja sam zadovoljna s krajem, ne smeta mi nedorečenost, jer zapravo ničija priča ne završi dorečeno i nisu svi njihovi problemi riješeni.

9.      Jeste li čitali još koje distopijsko ili post-apokaliptično djelo? Ako da, kako biste ih usporedili s „Atlasom oblaka“?

H: To mi je pored epske fantastike omiljeni žanr :3 Čitala sam 1984. ; Životinjsku farmu, Igre gladi... te mnoge druge. Međutim, Atlas je poseban. Većina ovih romana je pokazala samo konačan rezultat onoga što nas čeka u budućnosti ali nam nije objasnila zašto je došlo do toga dok je Mičel kroz 6 različitih priča i života objasnio kako naši postupci oblikuju budućnost te ako ne budemo postali svjesni onoga što radimo, naše potomke čeka velika nevolja.

L:  Jesam, jako volim taj žanr. Čitala sam 1984., Igre gladi, došla sam do pola Vrlog novog svijeta (ali nije me baš oduševio) i mislim da je to to. I ovaj se put slažem s već napisanim te nemam ništa za dodati.

-Hun i Luna