Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.
Pričati priču iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge. Da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću je veoma težak posao. Naročito kada prvo poglavlje priča iz perspektive i mrtvaca i počinje rečenicom: 'Ja sam sada leš na dnu neke jame.' Veoma je teško. Čak i kada su ostala poglavlja pored ljudskih likova, apstraktna poput Šejtana, Crvene boje i određenih dijelova sa slika. Ali Pamuk to radi sa toliko talenta i znanja da je u jednu ruku nevjerovatno, a u drugu jezovito.
Roman se bazira, a i počinje, na smrti jednog od iluminatora (slikara) u Osmanskom carstvu koji je zajedno sa četvoricom svojih drugova radio na tajnoj knjizi za Padišaha (sultana). Međutim, njegova smrt i radnja romana koja kreće sa tom smrću samo su paravan za ono o čemu se stvarno radi.
Pamuk na zadivljujući način kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora. Majstora svoga zanata.
Pamuk nam govori kako umjetnost u Islamu nije cijenjena kao u Evropi toga doba. Posebno slikarstvo. Kaligrafija je bila više cijenjena, ali ne i slikarstvo iliti iluminacija. Zašto? Zato što se time čovjek postavljao u rang sa Allhom. Gledao je svijet poput onoga koji ga je stvorio, a nije imao pravo na to. Zato su osmanski iluminatori slikali po određenim pravilima koja su obuhvatala odsustvo individualnosti i stila, autorstva i perspektive. Sve dok se Tetak ne upozna sa evropskim stilom koji razvija perspektivu i slika stvari onakve kakve jesu, a ne onako kako ih Bog vidi.
To je zapravo zaplet i cijela priča se vrti oko toga kako je Tetak uticao na sultana da se napravi tajna knjiga koju će raditi iluminatori ali tehnikom evropskih slikara. A to je bogohuljenje. Oko knjige se širi čitav niz smrti i mijenjanja ličnosti samih likova kao i začetak mijenjanja islamskog pogleda na umjetnost.
Pamuk zaista na zadivljujući način pripovijeda o stanju u Islamu. Daje nam uvid u vjersku tradiciju kao i u tradiciju samog iluminatorskog zanata koji će se morati prilagoditi novom vremenu u kojem umjetnost dobija na vrijednosti i koja će iz vijeka u vijek napredovati. Na pomalo brutalan način opisao je pokušaj čuvanja starih običaja, ali je paralelno sa tim kroz likove Šekure i Crnog prikazao kako su promjene neminovne i kako se moramo njima prilagoditi.
Ocjena: 4/5
- Hun.
