Milorad Pavić ~ Hazarski rečnik

Prvo, ne znam da li da dam 4 ili 5 zvjezdica jer je bilo dijelova koji su me nervirali i gdje mi je dolazilo da Pavića gađam najdebljim rječnikom koji imam (ili Istorijom srpske književnosti).

Iako napisana krajem XX vijeka, Hazarski rječnik okarakterisan je prvom knjigom XXI vijeka.

Pavić je na veoma zanimljiv i eksperimentalan način stvorio svoj roman iliti roman-leksikon. Čitava priča kreće se oko Hazara, davno iščezlog naroda koji je ispovijedao nepoznatu vjeru na svom jeziku i oko Hazarske polemike - prelaska Hazara u jednu od tri religije: hriščanstvo, judaizam i islam.

Odmah na početku Pavić daje iscrpnu dokumentarnu građu koja potpomaže stvaranje njegove pseudo istorije, jer vi zaista na kraju imate osjećaj da je (ako ne sve) bar većina stvari zaista vjerodostojna.

Postojao je taj jedan Hazarski rječnik iz 17. vijeka koji je štampao Daubmanus i koji je danas izgubljen. Sada autor pokušava sklopiti taj 'rečnik rečnika', tj. rekonsturisati prvobitni iz 17. vijeka.

Romaneskno jezgro čine tri rječnika: hrišćanski, jevrejski i islamski koji zajedno čine Hazarski rječnik (zbog toga bih ja čak i govorila o romanu omnibusu ali nisam kompetentna da o tome trabunjam, bar dok ne dobijem diplomu).

Sva tri rječnika sadrže odrednice koje potpomažu otkrivanje toga šta se desilo sa Hazarima i kojoj su se vjeri priklonili - i to je, uslovno rečeno, fabula romana.

Međutim, veoma je zanimljivo kako se autor postavio prema čitaocu. Naime, daje nam bezgraničnu slobodu kako ćemo čitati rječnik. Da li od korice do korice, od zada ka naprijed, iz sredine, nasumično... međutim, to je samo privid jer kako god čitali autor nam ne ostavlja prostora da sami izvlačimo zaključke jer su oni dati spajanjem posljednjih rečenica muškog i ženskog rječnika (Pavić i bitch face).

Ali pored toga, struktura samog leksikona je zanimljiva jer su unutar samih odrednica autor poigrava sa više žanrova i stilova. Naći će se tu i dokumentarni stil, epistolarna forma, pjesme, narodna predanja itd. I sad zamislite sve to uklupiti tako da knjigu možete čitati kako hoćete?

Pavić se veoma dovitljivo poigrava sa nama dajući nam i tri vremenska sloja leksikona: srednjovjekovni, barokni i period XX vijeka (mada je u njegovo vrijeme nazivan savremenim slojem).

Takvi vremenski slojevi omogućavaju dodatne perspektive sagledanje istorije nestajanja jednog naroda. A način na koji Pavić piše o istini je zaista odličan. On govori o stvaranju istine na osnovu onoga šta joj daš. Hrišćani su dali podatke da je kagan(hazarski vođa) prešao u hrišanstvo, Judejci u njihovu vjeru, a Muslimani da se priklonio islamu. Čime se vraća na ono vječito: istoriju pišu pobjednici. Međutim, ovdje nema pobjednika jer su vremenski slojevi toliko isprepleteni i sam kraj! Kakav paralelizam i povezivanje kroz vijekove! (neću da kvarim).

A ono što ja uvijek zaboravim, a što je i neko nepisano pravilo postmodernizma, kroz čitav roman pratite motiv nestalog teksta (hello Ime ruže koje neću završiti za vrijeme ovog semestra :( ).

Ono što je meni lično bilo najzanimljivije bilo je shvatanje snova i fantastike. Svemu onome što se vezuje za snove i za neke vještine poput slikanja živopisa, pa čak i pisanja pridodati su elementi fantastike. Pavić fantastiku koristi da bi snove i lovce snovima predstavio što stvarnijim, a opet sa druge strane kroz fantastiku zapravo provlači autopoetičke momente. Taj nestali narod je neuhvatljiv poput snova koje tri lovca na snove pokušavaju uloviti i sastaviti priču o Hazarima i polemici, odnosno preobraćenju Hazara u jednu od tri velike religije.

5/5