"Prigovor savjesti" - John Boyne

Rujan 1919: Dvadesetogodišnji Tristan Sadler putuje vlakom iz Londona u Norwich kako bi Marian Bancroft predao svežanj pisama njezina brata Willa. Tristan se borio s Willom rame uz rame u Prvom svjetskom ratu. Zajedno su prošli obuku, a kad su prebačeni na bojišnicu u Francuskoj dijelili su brutalno iskustvo ratnog nasilja obilježenog svakodnevnim umiranjem i okrutnošću nadređenih. Ali Will je 1917. godine položio oružje pozvavši se na prigovor savjesti pa ga je prijeki sud osudio za kukavičluk te je strijeljan.

Ubrzo postaje jasno da pisma nisu pravi razlog Tristanova posjeta. Duboko u sebi Tristan nosi mučnu tajnu koju očajnički želi ispovjediti Marian, ako za to smogne snage. Čitatelj će u finalu priče u kojoj se konstantno propituju pojmovi kukavičluka i hrabrosti doznati šokantnu istinu o događaju koji je Tristanu Sadleru obilježio čitav život.

Pročitala sam ovu knjigu prije samo 6 sati i dojmovi su mi još uvijek svježi. A dojmovi su bome snažni. Možda je efekt na to imala i činjenica da sam knjigu čitala cijelu noć, u toj posebnoj noćnoj tišini koja pojača sve što se oko mene događa. Ili u meni. Ipak, ne mogu ih sve opisati jer bih morala otkriti detalje u knjizi i uništiti je onima koji je možda žele pročitati.
Bilo kako bilo, krenimo ispočetka. John Boyne već se jednom spominjao na ovom blogu, napisao je Dječaka u prugastoj pidžami, knjigu koja mi se također svidjela. Ali ova knjiga je tako različita. Zajedničko im je to (osim što govore o ratu) što su užasno emotivne.
Boyne nas uvodi u priču o gej vojniku u Prvom svjetskom ratu svojim lakim manipuliranjem riječima, niste ni svjesni, a već ste na osamdesetoj stranici. Riječi mu teku kao potok kroz šumu i žubore u vašim ušima, ali ta poetska opisivanja nimalo ne štete priči, nemate osjećaj kao da kvari tok priče. Likovi su izrazito kompleksni i odmah se vežete za njih. Odnosi među njima su realni. Opisi stanja u rovovima su stravični i toliko stvarni da ponekad poželite prestati čitati. Ali tu se ubacuje i sarkazam i crni humor, ne možete se suzdržati od pokojeg osmijeha i kratkog hihotajna. Ali tjera vas dalje. Ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti održava tu pozornost. Tristanov tragičan život je toliko prigušeno tragičan da toga postanete potpuno svjesni tek nakon što pročitate cijelu knjigu i ponovno prelistavate album sa slikama iz knjiga u vašoj glavi. Čak i nakon što se otkrije žalosna tajna i nakon što se zapravo ljutite na sve i svakoga zbog okrutnog i emotivnog finala, ipak volite svakog lika u ovoj knjizi, imate razumijevanja za svačije ponašanje. Barem sam ja imala.
Susret Tristana s Willovom sestrom Marian isprva vam ne predstavlja ništa posebno, osim neugodne situacije između vojnika koji je bio prijatelj s bratom te žalosne žene i koji, čini se, dijele patnju, ali kako se odmotava klupko priče, shvaćate koliko je zapravo Tristanu to teško i koliko je i Marian to teško. Knjiga je toliko nabijena emocijama da nemate druge nego prepustiti se.
Čitajući ovu knjigu osjećala sam sve emocije svijeta. Smijala sam se, ljutila, vikala (u sebi, nisam mogla naglas), bacala je u stranu i opet uzimala u ruke i plakala kao nikad dosad. Usuđujem se reći da ni na jednu knjigu koju sam dosad pročitala nisam plakala kao na ovu. I preporučam je svima, jer treba mi netko da podijeli patnju sa mnom. :)

- Luna