Milorad Pavić ~ Hazarski rečnik

Prvo, ne znam da li da dam 4 ili 5 zvjezdica jer je bilo dijelova koji su me nervirali i gdje mi je dolazilo da Pavića gađam najdebljim rječnikom koji imam (ili Istorijom srpske književnosti).

Iako napisana krajem XX vijeka, Hazarski rječnik okarakterisan je prvom knjigom XXI vijeka.

Pavić je na veoma zanimljiv i eksperimentalan način stvorio svoj roman iliti roman-leksikon. Čitava priča kreće se oko Hazara, davno iščezlog naroda koji je ispovijedao nepoznatu vjeru na svom jeziku i oko Hazarske polemike - prelaska Hazara u jednu od tri religije: hriščanstvo, judaizam i islam.

Odmah na početku Pavić daje iscrpnu dokumentarnu građu koja potpomaže stvaranje njegove pseudo istorije, jer vi zaista na kraju imate osjećaj da je (ako ne sve) bar većina stvari zaista vjerodostojna.

Postojao je taj jedan Hazarski rječnik iz 17. vijeka koji je štampao Daubmanus i koji je danas izgubljen. Sada autor pokušava sklopiti taj 'rečnik rečnika', tj. rekonsturisati prvobitni iz 17. vijeka.

Romaneskno jezgro čine tri rječnika: hrišćanski, jevrejski i islamski koji zajedno čine Hazarski rječnik (zbog toga bih ja čak i govorila o romanu omnibusu ali nisam kompetentna da o tome trabunjam, bar dok ne dobijem diplomu).

Sva tri rječnika sadrže odrednice koje potpomažu otkrivanje toga šta se desilo sa Hazarima i kojoj su se vjeri priklonili - i to je, uslovno rečeno, fabula romana.

Međutim, veoma je zanimljivo kako se autor postavio prema čitaocu. Naime, daje nam bezgraničnu slobodu kako ćemo čitati rječnik. Da li od korice do korice, od zada ka naprijed, iz sredine, nasumično... međutim, to je samo privid jer kako god čitali autor nam ne ostavlja prostora da sami izvlačimo zaključke jer su oni dati spajanjem posljednjih rečenica muškog i ženskog rječnika (Pavić i bitch face).

Ali pored toga, struktura samog leksikona je zanimljiva jer su unutar samih odrednica autor poigrava sa više žanrova i stilova. Naći će se tu i dokumentarni stil, epistolarna forma, pjesme, narodna predanja itd. I sad zamislite sve to uklupiti tako da knjigu možete čitati kako hoćete?

Pavić se veoma dovitljivo poigrava sa nama dajući nam i tri vremenska sloja leksikona: srednjovjekovni, barokni i period XX vijeka (mada je u njegovo vrijeme nazivan savremenim slojem).

Takvi vremenski slojevi omogućavaju dodatne perspektive sagledanje istorije nestajanja jednog naroda. A način na koji Pavić piše o istini je zaista odličan. On govori o stvaranju istine na osnovu onoga šta joj daš. Hrišćani su dali podatke da je kagan(hazarski vođa) prešao u hrišanstvo, Judejci u njihovu vjeru, a Muslimani da se priklonio islamu. Čime se vraća na ono vječito: istoriju pišu pobjednici. Međutim, ovdje nema pobjednika jer su vremenski slojevi toliko isprepleteni i sam kraj! Kakav paralelizam i povezivanje kroz vijekove! (neću da kvarim).

A ono što ja uvijek zaboravim, a što je i neko nepisano pravilo postmodernizma, kroz čitav roman pratite motiv nestalog teksta (hello Ime ruže koje neću završiti za vrijeme ovog semestra :( ).

Ono što je meni lično bilo najzanimljivije bilo je shvatanje snova i fantastike. Svemu onome što se vezuje za snove i za neke vještine poput slikanja živopisa, pa čak i pisanja pridodati su elementi fantastike. Pavić fantastiku koristi da bi snove i lovce snovima predstavio što stvarnijim, a opet sa druge strane kroz fantastiku zapravo provlači autopoetičke momente. Taj nestali narod je neuhvatljiv poput snova koje tri lovca na snove pokušavaju uloviti i sastaviti priču o Hazarima i polemici, odnosno preobraćenju Hazara u jednu od tri velike religije.

5/5

'' Zovem se Crveno'' ~ Orhan Pamuk

Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.

Pričati priču iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge. Da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću je veoma težak posao. Naročito kada prvo poglavlje priča iz perspektive i mrtvaca i počinje rečenicom: 'Ja sam sada leš na dnu neke jame.' Veoma je teško. Čak i kada su ostala poglavlja pored ljudskih likova, apstraktna poput Šejtana, Crvene boje i određenih dijelova sa slika. Ali Pamuk to radi sa toliko talenta i znanja da je u jednu ruku nevjerovatno, a u drugu jezovito.

Roman se bazira, a i počinje, na smrti jednog od iluminatora (slikara) u Osmanskom carstvu koji je zajedno sa četvoricom svojih drugova radio na tajnoj knjizi za Padišaha (sultana). Međutim, njegova smrt i radnja romana koja kreće sa tom smrću samo su paravan za ono o čemu se stvarno radi.
Pamuk na zadivljujući način kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora. Majstora svoga zanata.
Pamuk nam govori kako umjetnost u Islamu nije cijenjena kao u Evropi toga doba. Posebno slikarstvo. Kaligrafija je bila više cijenjena, ali ne i slikarstvo iliti iluminacija. Zašto? Zato što se time čovjek postavljao u rang sa Allhom. Gledao je svijet poput onoga koji ga je stvorio, a nije imao pravo na to. Zato su osmanski iluminatori slikali po određenim pravilima koja su obuhvatala odsustvo individualnosti i stila, autorstva i perspektive. Sve dok se Tetak ne upozna sa evropskim stilom koji razvija perspektivu i slika stvari onakve kakve jesu, a ne onako kako ih Bog vidi.
To je zapravo zaplet i cijela priča se vrti oko toga kako je Tetak uticao na sultana da se napravi tajna knjiga koju će raditi iluminatori ali tehnikom evropskih slikara. A to je bogohuljenje.  Oko knjige se širi čitav niz smrti i mijenjanja ličnosti samih likova kao i začetak mijenjanja islamskog pogleda na umjetnost.

Pamuk zaista na zadivljujući način pripovijeda o stanju u Islamu. Daje nam uvid u vjersku tradiciju kao i u tradiciju samog iluminatorskog zanata koji će se morati prilagoditi novom vremenu u kojem umjetnost dobija na vrijednosti i koja će iz vijeka u vijek napredovati. Na pomalo brutalan način opisao je pokušaj čuvanja starih običaja, ali je paralelno sa tim kroz likove Šekure i Crnog prikazao kako su promjene neminovne i kako se moramo njima prilagoditi.

Ocjena: 4/5

- Hun.

''General mrtve vojske'' ~ Ismail Kadare

General mrtve vojske  je jedna od onih knjiga koje vas mame da ih čitate u jednom dahu bez obzira na to što je radnja u suštini jednolična. Zašto? Zato što je stil kojim je napisana takav da vas zove da idete dalje. Sve dok ne dođete do kraja knjige u jednom danu.

Nakon Drugog svjetskog rata italijanski general dolazi da pronađe i pokupi kosti palih italijanskih vojnika u pratnji sa sveštenikom. Kosti su razbacane širom države i General tu provodi čitavu zimu prelazeći planine, kotline i doline. Skupljanje kostiju nije lak posao. Na početku romana General to smatra čašću međutim kako roman odmiče tako se i Generalovo mišljenje mijenja. Na spisku bataljona, četa, divizija itd. gdje su sistematski nabrojeni pali vojnici i mjesta na kojima su pali izdvaja se jedno ime. Poručnik Z. Poručnik Plavog bataljona, zloglasnog odreda koji je bio sačinjen od fašističkih fanatika i koji je čak ubijao i mučio svoje vojnike koji bi dezertirali ili pokazali male znake ne slaganja sa sistemom. Poručnik Z. je nestao, a na čitavom svom putešestviju General otkriva tragove kuda je poručnik prošao i ostavio samo smrt za sobom. Roman nije samo prikaz stanja nakond Drugog rata već prikaz Generalovog mijenjanja nakon što upoznaje albanski narod i kulturu. Taj narod, koji je trpio jaram okupatorskih vojnika, te iste vojnike je prihvatao kada bi dezertirali i davao im krov nad glavom i komad hljeba. Upravo ta činjenica polako mijenja Generalove stavove iz korijena. Malo pomalo, njega počinje da opija ta kultura. Njihova tragična poezija.Tada počinje njegov preobražaj. Polako se otkriva njegov antifašistički stav. 

U sukobu sa sveštenikom koji štiti postupke poručnika Z. General polako počinje da puca. Kulminacija se dešava njihove posljednje noći na dužnosti kada General nepozvan prisustvuje jednoj svadbi. Na toj svadbi, u selu u kojem je posljednji put viđen poručnik Z, jedna starica na svadbi mu pred noge baca džak sa poručnikovim kostima. Genral je toliko zgađen činjenicom da je pronašao njegove kosti. Da ih mora nositi te u jednom momentu isti džak baca sa mosta. Tu nastaje raskol između sveštenika i njega. Tada u Albaniju dolaze silni telegrami poručnikove porodice koji mu prijete Vojnim sudoom. Proklinju ga. Sve se to dešava na dan slavalja oslobođenja Albanije- simbolično. General se riješio tereta koji je nosio mjesecima.

Međutim njegovo opijanje te noći koja je obilježena telegramima spriječiće ga da vidi tj. pročita nešto što je trebalo. Posljednji telegram koji je poparao a koji su mu poslali veterani vojske koji podržavaju njegov posturpak.

General i sveštenik su neimenovani i time su univerzalni likovi. Pretstavaljaju sve one ljude koji su nakon rata morali da se pozababave njegovim posljedicama i koleteralnim štetama. Svi vojnici, sem poručnika Z. ali je i on djelimično neimenovan, su neimenovani pretstavljajući sve vojnike koji su svoje kosti ostavili u tuđim zemljama. Poručnik Z. predstavlja onu vlast. Onaj autoritet koji je smrt poslao tolike vojnike i zatim samo nestao. Kao i svaka totalitarna vlast. Za nju su ginuli i borili se obični ljudi koji nisu ni shvatali za šta se bore.

Ocjena: 4/5

- Hun.