''Nepodnošljiva lakoća postojanja'' ~ Milan Kundera

Nepodnosljiva lakoca postojanja roman Milana Kundere, neobicna je ljubavna prica. Tomas i Tereza sreli su se u jednom malom ceskom gradu i proveli zajedno nesto manje od jednog sata. Otpratila ga je do vlaka za Prag, a deset dana poslije dosla je za njim. Vodili su ljubav jos istoga dana, no ona je tijekom noci dobila temperaturu te je s gripom ostala kod njega citav tjedan. Nakon toga se vratila u svoj mali gradic, dvjestotinjak kilometara od Praga. Tomas je shvatio da se zaljubio i tada je morao odluciti da li da je pozove da se preseli k njemu, ili ne. Jedna i druga mogucnost imale su dobrih strana, no nije mogao znati koja je prava dok nije probao. Tako ju je na kraju pozvao da dode.

Osvjetljavanje egzistencije, 'ispitivanje sta je ljudski zivot u klopci u koju se pretvorio svijet' - to je sustina ovog Kunderinog romana. Prije roman ljubavi nego roman o ljubavi, Nepodnosljiva lakoca postojanja u svom polifonom iskazu, ima i potresnih akorda o smrti, o organizovanom zaboravu kome su izlozeni i narodi i pojedinci. 

Da li ste ikada doživjeli da već nakon prve knjige osjetite povezanost sa stilom nekog autora? Nakon druge da već znate da volite tog pisca? Da vam se njegove riječi prosto slijevaju u krvotok? Osjećaj da zapravo pričate sa tim autorom? Ako jeste ili ako pak niste, počnite sa Kunderom. Zaista fenomenalan i divan pisac.

Sa Kunderom se po prvi put susretoh u Smiješnim ljubavima. Tu me je privukao ali Nepodnošljivom lakoćom postojanja me je kupio.

Na prvi pogled ovo je ljubavni roman. Priča o doktoru Tomašu i seoskoj djevojci Terezi koja se osjeća zarobljeno u svome malom mjestu, a zatim se pojavljuje Tomaš. Muškarac iz grada. Drugačijeg mentaliteta od ostalih muškaraca sa kojima se susretala.

Ali ovo nije ljubavna priča, iako roman prati životni put Tomaša i Tereze, koji nakon šest slučajnosti zauvijek isprepliću svoje životne niti.

Iako je u Tomašev život došla nizom šest slučajnosti, a zatim tu i ostala, ispostaviće se da je Terezina slabost i krhkost ono što je zapravo stavilo povodac na Tomaševu slobodu i nezavisnost. Jer, dok je Tomaš sloboduman, znatiželjan i za koga sloboda znači mnogo, Tereza je duboko moralna i tradicionalna osoba. Tomaševe avanture sa drugim ženama za njega ne predstavljaju čin ljubavi već samo traganje za onim različitim što svaka osoba posjeduje i koje se otkriva samo u najintimnijim trenucima; ali to nije ljubav za njega. Za njega je Tereza ljubav. Zbog njene slabosti i nezaštićenosti on se sve više veže, a u isto vrijeme se udaljava od svoje slobode. Dok Tereza Tomaševe avanture proživljava na dubokom psihološkom nivou-kroz snove. Njen život je postao agonija straha da li će je Tomaš ostaviti zbog druge žene. Svojim strahovima i snovima ona vezuje Tomaša za sebe, da bi na kraju shvatila da uprkos tome što je on jača osoba od nje, ipak je ona svojim strahovima i slabostima slomila njega i primorala ga zaboravi jedan dio sebe.

Sabina, Tomaševa ljubavnica, predstavlja sve ono neuhvatljivo i slobodno. Ona je slikarka koja duboko proživljava Praško proljeće. Za nju je veza sa Tomašom bila veza sa prošlošću. Jedina istinita, lišena kiča sadašnjosti i pretvaranja. Kiča komunizma koji je navirao u Prag. Ali njena veza sa Francom je bila površna. Franc je nije shvatao. On je bio opčinjen njenom slobodom, nezavisnošću mislići da je i on takav. Ali za Sabinu, on je bio samo jedan u nizu pomodara, jer za nju je intimnost najvažnija. Dok god je nešto skriveno ono je intimno, ali kada svi znaju za to to prestaje da ima draž, osjećaje postaje lažno i nesvjesno se pokorava željama ostalih.

Kroz Praško proljeće, živote Tereze i Tomaša, Sabininu emigraciju Kundera priča o međuljudskim odnosima. O potrebi za pripadnošću, potrebi za slobodom ali u isto vrijeme i za vezanošću. Jer, Tereza je željela pobjeći iz ralja svog malog mjesta, biti slobodna - ali je za nju sloboda bila potpuna predanost drugoj osobi. Tomaš je želio lakoću života, a shvatio je da iako je život u principu jednostavan, ta jednostavnost svakim korakom postaja teža i zahtijeva odricanja. Sabina je pokušala pobjeći od Praga, ali je duboko u sebi proživljavala Praško proljeće i ostala vezana za Prag ma koliko željela ostaviti sve to iza sebe, njena neuhvatljivost je postala svojevrstan zatvor.

Kroz Tomaševu i Terezinu priču Kundera nam filozfoskim pristupom, jezgrovitim pisanjem, jednostavnim ali ipak poetičnim stilom priča o prolaznosti, ljubavi, moralu, međuljudskim odnosima te istorijskim prilikama i njihovim uticajima na živote onih koji ih proživljavaju, slobodi ili pak zarobljenosti.

Zapakovan u ljubavnu priču, nije ljubavni roman, ali jeste roman u ljubavi, ljudskim potrebama i sputanostima. Ljudi traže u drugima ono što sami sebi ne mogu priuštiti i to dobijaju, ali to nije ljubav. Ta ljubav nije bezuslovna kao kod životinja, nije u svom čistom obliku. To je uslovljena ljubav koja jednoj osobi daje lakoću, a drugoj težinu.

- Hun

Ocjena: 4/5

'' Bela garda '' ~ Mihail Bulgakov

Bela garda prati život porodice Turbinih u jeku revolucije  koja je zahvatila carsku Rusiju. Mjesto radnje je Kijev, kao grad u kojem još ima carskih pristalica i njegovih oficira. Međutim, stanje unutar samog Grada nije bajno. Postoje carske pristalice okupljene oko ostataka carske vojske i Petljurovci, pristalice takozvanog Petljure. 

Porodica Trubina ostala je bez svoje majke i zeta koji je pobjegao čim je naslutio ishod bitke. Najstariji brat, Aleksandar, prijaviće se kao vojni ljekar, a najmlađi Nikolka je komandant voda. Okupljeni oko sestre Jelene koja predstavlja svojevrstan stub koji je jedini postojan u svom tom vrtlogu rata, braća Turbinih, zajedno sa porodičnim prijateljima oficirima Mišlajevskim i Krašom, pokušavaju očuvati porodični mir i staloženost u revoluciji.

Problem koji sam ja imala sa ovim roman jesu vremenski tokovi i perspektive iz kojih se priča. Za razliku od Majstora i Margarite u kojem je to odlično odrađeno, ovdje vas samo zbuni i dezorijentiše. U jednom trenutku ne  znate da li je neko uz bolješevike ili ne. Ne znate da li sada gledamo sve iz Nikolkine ili Krašove perspektive. 

Takav pogled na istorijske događaje koji su obilježili 20. vijek je mnogo konfuzan. Vividni opisi odjednom ustupaju mjesto monotonim dijalozima ili pak opisima sukoba koji su takođe monotoni da bih ih opet zamjenili vividni opisi pejzaža. 

Iako je ovo djelo nastalo prije Majstora i Margarite očekivala sam bar naznaku stila koji sam našla u Majstoru ali tome ni traga. SSSR je ovu knjigu okarakterisao kao antirevolucionarnu i protiv bolješevika te je kao takva bila i zabranjena u tadašnjoj SSSR. U biografijama Bulgakova možete čak naći i navode da je ovo svojevrsna autobiografija u kojoj Bulgakov priča o ruskoj inteligenciji i vječitom sukobu seljaka i oficira. Kako uprkos svemu inteligencija običnih ljudi, običnih građana uspijeva da se prilagodi strujama turbulentnog 20. vijeka i da ipak preživi. 

- Hun.

Ocjena: 2/5

'' Zovem se Crveno'' ~ Orhan Pamuk

Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.

Pričati priču iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge. Da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću je veoma težak posao. Naročito kada prvo poglavlje priča iz perspektive i mrtvaca i počinje rečenicom: 'Ja sam sada leš na dnu neke jame.' Veoma je teško. Čak i kada su ostala poglavlja pored ljudskih likova, apstraktna poput Šejtana, Crvene boje i određenih dijelova sa slika. Ali Pamuk to radi sa toliko talenta i znanja da je u jednu ruku nevjerovatno, a u drugu jezovito.

Roman se bazira, a i počinje, na smrti jednog od iluminatora (slikara) u Osmanskom carstvu koji je zajedno sa četvoricom svojih drugova radio na tajnoj knjizi za Padišaha (sultana). Međutim, njegova smrt i radnja romana koja kreće sa tom smrću samo su paravan za ono o čemu se stvarno radi.
Pamuk na zadivljujući način kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora. Majstora svoga zanata.
Pamuk nam govori kako umjetnost u Islamu nije cijenjena kao u Evropi toga doba. Posebno slikarstvo. Kaligrafija je bila više cijenjena, ali ne i slikarstvo iliti iluminacija. Zašto? Zato što se time čovjek postavljao u rang sa Allhom. Gledao je svijet poput onoga koji ga je stvorio, a nije imao pravo na to. Zato su osmanski iluminatori slikali po određenim pravilima koja su obuhvatala odsustvo individualnosti i stila, autorstva i perspektive. Sve dok se Tetak ne upozna sa evropskim stilom koji razvija perspektivu i slika stvari onakve kakve jesu, a ne onako kako ih Bog vidi.
To je zapravo zaplet i cijela priča se vrti oko toga kako je Tetak uticao na sultana da se napravi tajna knjiga koju će raditi iluminatori ali tehnikom evropskih slikara. A to je bogohuljenje.  Oko knjige se širi čitav niz smrti i mijenjanja ličnosti samih likova kao i začetak mijenjanja islamskog pogleda na umjetnost.

Pamuk zaista na zadivljujući način pripovijeda o stanju u Islamu. Daje nam uvid u vjersku tradiciju kao i u tradiciju samog iluminatorskog zanata koji će se morati prilagoditi novom vremenu u kojem umjetnost dobija na vrijednosti i koja će iz vijeka u vijek napredovati. Na pomalo brutalan način opisao je pokušaj čuvanja starih običaja, ali je paralelno sa tim kroz likove Šekure i Crnog prikazao kako su promjene neminovne i kako se moramo njima prilagoditi.

Ocjena: 4/5

- Hun.

''General mrtve vojske'' ~ Ismail Kadare

General mrtve vojske  je jedna od onih knjiga koje vas mame da ih čitate u jednom dahu bez obzira na to što je radnja u suštini jednolična. Zašto? Zato što je stil kojim je napisana takav da vas zove da idete dalje. Sve dok ne dođete do kraja knjige u jednom danu.

Nakon Drugog svjetskog rata italijanski general dolazi da pronađe i pokupi kosti palih italijanskih vojnika u pratnji sa sveštenikom. Kosti su razbacane širom države i General tu provodi čitavu zimu prelazeći planine, kotline i doline. Skupljanje kostiju nije lak posao. Na početku romana General to smatra čašću međutim kako roman odmiče tako se i Generalovo mišljenje mijenja. Na spisku bataljona, četa, divizija itd. gdje su sistematski nabrojeni pali vojnici i mjesta na kojima su pali izdvaja se jedno ime. Poručnik Z. Poručnik Plavog bataljona, zloglasnog odreda koji je bio sačinjen od fašističkih fanatika i koji je čak ubijao i mučio svoje vojnike koji bi dezertirali ili pokazali male znake ne slaganja sa sistemom. Poručnik Z. je nestao, a na čitavom svom putešestviju General otkriva tragove kuda je poručnik prošao i ostavio samo smrt za sobom. Roman nije samo prikaz stanja nakond Drugog rata već prikaz Generalovog mijenjanja nakon što upoznaje albanski narod i kulturu. Taj narod, koji je trpio jaram okupatorskih vojnika, te iste vojnike je prihvatao kada bi dezertirali i davao im krov nad glavom i komad hljeba. Upravo ta činjenica polako mijenja Generalove stavove iz korijena. Malo pomalo, njega počinje da opija ta kultura. Njihova tragična poezija.Tada počinje njegov preobražaj. Polako se otkriva njegov antifašistički stav. 

U sukobu sa sveštenikom koji štiti postupke poručnika Z. General polako počinje da puca. Kulminacija se dešava njihove posljednje noći na dužnosti kada General nepozvan prisustvuje jednoj svadbi. Na toj svadbi, u selu u kojem je posljednji put viđen poručnik Z, jedna starica na svadbi mu pred noge baca džak sa poručnikovim kostima. Genral je toliko zgađen činjenicom da je pronašao njegove kosti. Da ih mora nositi te u jednom momentu isti džak baca sa mosta. Tu nastaje raskol između sveštenika i njega. Tada u Albaniju dolaze silni telegrami poručnikove porodice koji mu prijete Vojnim sudoom. Proklinju ga. Sve se to dešava na dan slavalja oslobođenja Albanije- simbolično. General se riješio tereta koji je nosio mjesecima.

Međutim njegovo opijanje te noći koja je obilježena telegramima spriječiće ga da vidi tj. pročita nešto što je trebalo. Posljednji telegram koji je poparao a koji su mu poslali veterani vojske koji podržavaju njegov posturpak.

General i sveštenik su neimenovani i time su univerzalni likovi. Pretstavaljaju sve one ljude koji su nakon rata morali da se pozababave njegovim posljedicama i koleteralnim štetama. Svi vojnici, sem poručnika Z. ali je i on djelimično neimenovan, su neimenovani pretstavljajući sve vojnike koji su svoje kosti ostavili u tuđim zemljama. Poručnik Z. predstavlja onu vlast. Onaj autoritet koji je smrt poslao tolike vojnike i zatim samo nestao. Kao i svaka totalitarna vlast. Za nju su ginuli i borili se obični ljudi koji nisu ni shvatali za šta se bore.

Ocjena: 4/5

- Hun.